Ako ste mislili da bi bez interneta ili mobilnih telefona nestalo komunikacije, razuvjeriće vas Mirko Ivanović iz Budve koji se skoro pola vijeka druži sa radio stanicom i pasionirani je radioamater. Tvrdi da savremene komunikacijske alatke još uvijek neće potpuno potisnuti Morzeovu azbuku.
Iako je internet premrežio planetu i omogućio multimedijalnu komunikaciju u realnom vremenu, oko šest miliona ljudi na svijetu se bavi radioamaterizmom. Među njima je 81-ogodišnji Mirko Ivanović iz Budve.
"Moj lični znak je 4O4ZP i pod tim znakom me znaju u radioamaterskom adresaru”, kaže Ivanović.
Dok se sjeća prve uspostavljene radio veze 1968. godine, Ivanović nam pokazuje na stotine QSL kartica koje su potvrda uspostavljenih radio veza sa najudaljenijim destinacijama, od Indonezije i Japana do Južne Amerike.
No, naš sagovornik je zanimljiv još po nečemu: jedan je od rijetkih radio amatera koji umjesto mikrofonom, do danas komunicira Morzeovom azbukom.
"Mogao sam da imam mikrofon, ali neću, koristim samo Morezovu azbuku. Jer, dok sam bio u mornarici u Puli i Splitu, zavolio sam radiotelegrafiju i bio sam prvi na takmičenjima u bivšoj Jugoslaviji. Osvojio sam i treće mjesto kao radioamater, a bio sam i u jugoslovenskoj delegaciji na takmičenju u Rumuniji", sjeća se Ivanović.
Vaš browser nepodržava HTML5
Radio poziv
Gužva u eteru je svakim danim sve veća, gdje se razgranava takmičarski radioamaterizam, i to je ono što ljuti Ivanovića, jer je u trci za što više uspostavljenih radio veza, sve je manje vremena za razgovor.
"Svaki vikend je neko takmičenje, pa je nered u eteru. Sve su jači uređaji, priguše me sa dva kilovata, jer je moj uređaj jačine 200 vati. Tako jaki uređaji pokriju čitav banti i totalno paralizuju naš dozvoljeni amaterski opseg", kaže Ivanović.
A taj opseg je, dodaje, nezamjenljiv kada se dese prirodne katastrofe, pa ostanemo bez interneta ili telefonskih veza. U vrijeme katastrofalnog zemljotresa 1979. radio mreža bila jedina veza crnogorskog primorja sa svijetom.
"Tada su se istakli mnogi naši radioamateri. Glavni centri informacija bili su Bar i Kotor. U Baru je bio Rajko Radulović, a u Kotoru Miljan Milić, i preko njih je odaslato najviše informacija. Ili u poslednjem ratu, devedesetih godina, kada su se mnoge izbjeglice našle u našoj zemlji, radioamateri su bili jedina veza sa njihovim porodicama. Tada su naši radioamateri ostvarili oko 150.000 kontakata i jednako toliko poruka predali", navodi Ivanović.
Zbog ovakvih primjera je Ivanović siguran da radioamaterizam neće nestati, iako na prvi pogled djeluje anahrono u poređenju sa modernom tehnologijom.
"I u mirnodopsko vrijeme su radioamateri nezamjenljivi: često se dešavalo da nekome zafali lijek, koji se dopremi zahvaljujući solidarnosti radioamatera. Tako su mnogi životi spašeni, a otpočela mnoga prijateljstva", kaže Ivanović.
Solidarnost je za Mirka Ivanovića ono što ga veže za radio stanicu skoro pola vijeka, ali i razlog što savremene komunikacijske alatke neće utišati signal radio amatera, koji ishodište imaju u prvoj radio-telegrafskoj stanici na Balkanu. Oglasila se u Baru 1904. godine.