Licemjerje kao najveća vrijednost i nadmoć dužnosti nad slobodom su odlike društava u kojima živimo, a o kojima progovara treća ovogodišnja premijera Grada teatra, predstava "Aveti" Henrika Ibzena. Riječ je o koprodukciji budvanskog festivala sa bosansko-hercegovačkim Mess-om, te Heartefakom u saradnji sa BITEF teatrom iz Srbije.
Dramaturg predstave Vuk Bošković čita Ibzenove "Aveti" kao komad u kojem je antička tragedija prebačena u građanski salon, kroz koji se ogleda palanka i pozicija žene u građanskom društvu. A ono kao jednu od najvećih vrijednosti gaji licemjerje, kaže reditelj predstave Andrej Nosov.
"Primjećujem oko nas da je licemjerje postalo društvena vrijednost koja se cijeni. Na primjer, to što političari ili neke javne ličnosti imaju kupljenu diplomu, problem je za oko tri posto ljudi. Ostalih devedeset sedam posto će reći - super, imao je vezu! To je jedan segment naših života u kojem je prevara i svaka vrsta skrivanja istine je postala jedna od važnijih vrijednosti i vještina da bi se preživjelo. I to se u velikom dijelu društva promoviše kao nešto pozitivno", ističe Nosov.
Da li je promjena takvih društvenih vrijednosti moguća? Nosov u odgovoru na to pitanje nije optimista.
"To nije samo stvar građanskog društva. Jer, s jedne strane Crkva i s druge strane građanska elita utiču na to da bilo koja vrsta promjene ovdje bude nemoguća. Govorim o nekoj široj društvenoj promjeni, ne promjeni vlasti, već o promjeni onoga što su naše društvene vrijednosti."
Ibzenove "Aveti" govore o instituciji braka, palanci i danas nevidljivim okovima žene u građanskom društvu. Glavni ženski lik tumači Mirjana Karanović. Kaže da je riječ o komplikovanoj ulozi koja joj je zadala mnogo problema, jer njen lik bira dužnost umjesto slobode.
"Trebalo mi je dosta vremena da shvatim zašto ljudi odlučuju da neku tajnu kriju cijeli život i nose taj strašan teret koji ih na kraju skupo košta, ne samo njih, nego sve ljude oko njih. Jer, kada nešto odlučimo da sakrijemo i da ga gurnemo pod tepih, to je u prvom trenutku odlično rješenje. Nećemo o tome da govorimo, ponašamo se kao djeca kada zatvore oči i kažu: 'Ne vidiš me, nema me!'".
U predstavi "Aveti" se osjeća strah i bijes, tuga i beznađe. Taj komad, koji je igran u pozorištima prije cijeli vijek, lako je preslikati na sadašnjost, jer trulež koju guramo pod tepih ne nestaje, veli Mirjana Karanović, citirajući Ibzena.
Mirjana Karanović
"Kaže Ibzen: 'To je nešto crvotočno. Ima nešto crvotočno u nama.' To su te aveti. Ima tu nekih rečenica za koje nisam mogla vjerovati da su napisane tada, a ne da ih je napisao neki savremeni pisac. Meni se čini da smo svi aveti, i to nije samo nasljeđe koje smo dobili od oca i majke, to su sva ta mrtva, sahranjena shvatanja kojih nikako da se oslobodimo. Dovoljno je da otvorite novine pa da vidite kako između redova izviruju aveti. Cijela naša zemlja je prepuna aveti. I mi se tako užasno bojimo svjetlosti", objašnjava Mirjana Karanović.
Treća ovogodišnja premijera Grada teatra, zakazana za 6. avgust, prvenstveno je priča o ljudima koji su se našli pred zidom, najavljuje reditelj Andrej Nosov koji ovom predstavom postavlja pitanje i svakome od gledalaca: da li u društvu laži i licemjerja možemo imati dom, onako kako ga poetski postavlja Ibzen ili kako ga doživljava svako ponaosob.
"Kod Krleže imamo jednu rečenicu kojom se često vodim i glasi: 'Političko je ono najličnije.' Mislim da je to potpuno tačno. Jer ta lična borba kroz koju prolazi svaki lik u ovom komadu je zapravo jedna politička borba, jer to jeste važno pitanje za svakog čovjeka - zašto postojim? Da li postojim da bih gradio život na način na koji želim da živim, ili postojim da bih ispunjavao dužnost koje je pred mene postavio poredak u kojem živim?".