Juče potvrđen definitivni rascjep u opozicionom Demosu Miodraga Lekića, samo je posljednja u nizu podjela unutar opozicionih partija i novi val atomizacije u tom dijelu političke scene. Čime je to objašnjivo i kakve posljedice ima po perspektivu političkog sistema u Crnoj Gori? Sa druge strane zašto već dvije decenije monolitnost i jednoobraznost u političkom djelovanju demonstrira samo Đukanovićeva vladajuća partija?
Raspad Demosa, opozicione partije koja je prije dvije godine nastala izdvajanjem iz Demokratskog fronta a nije čije čelo je stao Miodrag Lekić, jedan od najpopularnijih opozicionih lidera, koji 2013. godine zamalo nije pobijedio na izborima za šefa države, posljednji je u seriji potresa na opozicionoj političkoj sceni.
Kako je objašnjivo to brzo i olako dijeljenje partija, koje za kratko vrijeme pređu put od nastajanja, prvih neslaganja, do otvorenih sukoba i na kraju pucanja?
"Ono sa čime se suočava Crna Gora jeste nedostatak nečega što se u političkoj teroriji zove institucionalizacija partijskog sistema. Nemamo unutar opozicije dovoljno isprofilisane političke partije, ideološki i programski. Taj nedostatak programske definicije izaziva probleme u unutrašnjem funkcionisanju političkih partija. One jednostavno nijesu institucionalizovane, nijesu formirane kao institucije. One su više kao neke ad hoc neformalne grupe. I kada nastane problem, onda ga one ne mogu unutar sebe, u skladu sa procedurama, razriješiti", kaže u izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) politički analitičar Zlatko Vujović.
"Jer naše partije, sve na političkoj sceni Crne Gore, ne poštuju autonomiju neistomišljenika. One jednostavno ne poznaju postojanje frakcija", ističe Vujović.
- Pročitajte: Opozicioni rat se rasplamsava l Cjepkanje crnogorske opozicije
Samo u prethodne tri godine došlo je do cijepanja više partija. Tako je u posljednoj, u seriji dioba koje su pogodile nekada najjaču opozicionu Socijalističku narodnu partiju, došlo do formiranja novih stranaka – Bečićevih Demokrata i Demokratske narodne partije.
Iz Krivokapićevih Socijaldemokrata izdvojilo se krilo koje je formiralo posebni politički subjekt – Socijaldemokrate Ivana Brajovića. Nešto ranije proces rastakanja pogodio je Pozitivnu Crnu Goru, iz koje je nastao Građanski pokret URA. Ako bi smo zaronili dublje u prošlost, naišli bi na brojne, već gotovo zaboravljene druge primjere disolucija unutar opozicionih stranaka.
Kakve su posljedice po politički sistem i po povjerenje u opoziciju, koja se deklarativno zalaže za zajednički i koordinisani nastup protiv vlast, dok sama prolazi kroz unutrašnje turbulencije?
"Stalnim promjenama, stalnim stvaranjem nekih novih političkih partija, koje nijesu utemeljene, koje jednostavno nemaju dovoljnu stabilnost, opozicioni birači se zbunjuju. I dalje, značajan broj opozicionih glasača traži stabilnu političku alternativu, partiju koja će biti moderna, prozapadna, koja će biti demokratski ustrojena a ne samo demokratski orijentisana. Ne možete tražiti stalno promjene na nacionalnom i državnom nivou, i govoriti da nema dovoljno demokratije, ako ste od svojih partija napravili oligarhijske ili autoritarne bastione", ocjenjuje Vujović.
Vujović: Stalne promjene zbunjuju opozicione birače
Za razliku od opozicionih stranaka, ona na vlasti, Đukanovićeva Demokratska partija socijalista (DPS), već gotovo dvije decenije pokazuje potpunu monolitnost, mada je i sama nastala raspadom nekada jedinstvene DPS, koja se 1997 godine podijelila na Milovo i Momirovo krilo, iz koje će kasnije nastati opoziciona SNP, čiji je prvi predsjednik bio Momir Bulatović.
Iako se nezvanično govori kako u Đukanovićevoj partiji u posljednje vrijeme ima pritajenih neslaganja u kojima pojedini politički posmatrači vide pukotine koje bi mogle da uzdrmaju stranku, Zlatka Vujovića objašnjava za RSE – da li to što DPS ostavlja utisak makar prividne čvrstine, jeste posljedice i dalje liderske uloge Mila Đukanovića u partiji?
"Đukanović je nesporno harizmatičan lider, koji motiviše značajan broj birača da podržavaju negovu Demokratsku partiju socijalista. Međutim, to je samo jedna komponenta uspjeha DPS-a. Druga komponenta jeste upravljanje državnim resursima, njihova zloupotreba i jedan razvijeni klijentelistički odnos koji imaju sa svojim biračima. I to, čini mi se, utiče mnogo više nego sam Đukanović", zaključuje Zlatko Vujović.