Raseljeni u kampovima Konik već godinama žive u teškim uslovima
Nedavno istraživanje Organizacije za humanitarnu pomoć o svjetskom indeksu darivanja za ovu godinu, pokazalo je kako su građani većine zemalja Balkana, među kojima je i Crna Gora, nalaze na samom začelju liste po spremnosti da priteknu u pomoć drugima, posebno strancima, da odvoje vrijeme za volontiranje i humanitarne aktivnosti.
Šta su uzroci tako loše slike u Crnoj Gori, koja se po tim parametrima na spisku od 135 zemalja našla na neslavnom 125 mjestu?
Kako je pokazao Svjetski indeks darivanja, od zemalja Balkana, najspremniji da priteknu u pomoć drugima su građani Kosova, slijede Bosna i Hercegovina, Makedonija, Srbija pa Crna Gora, dok su iza nas manje rasploženi za dobročinstva, volontiranje i humanitarne aktivnosti jedino stanovnici Albanije i Hrvatske.
Zašto malo učestvujemo u akcijama u dobrotvorne svrhe, zašto smo sve manje solidarni i empatični?
Koliko su uzroci u lošem ekonomsko-socijalnom stanju, crnogorskom mentalitetu, a koliko u otuđenosti savremenog čovjeka, pitali smo sociologa, profesora Srđana Vukadinovića. On, međutim, smatra da dehumanizacija crnogorskog društva prevashodno dolazi od vrha odnosno od države koja je kreirala tranzicionu elitu.
“Postoji danas jedan značajan broj ljudi u Crnoj Gori koji su to bogatstvo stekli na neki sumnjivi način. Ako je to tako, a većina ljudi u ovom post tranzicijskom dobu, poslije 20 godina je nekako na taj način nastrojena, onda je teško očekivati da oni imaju neki osjećaj i svijest da je to njihova organska potreba da pomognu drugome, a ne nešto što je vještački nametnuto, ne nešto što im nalaže partija, lider ili nekakava javnost, i da im jednostavno namigne da bi dobro bilo da pomognu da bi sumnju sa svoje imovine, svoga bogatstva odagnali na neku drugu stranu”, navodi Vukadinović.
Da sumorni statistički podaci odgovaraju crnogorskoj stvarnosti pokazuje praksa Crvenog krsta Crne Gore.
“Situacija na terenu i svakodnevni kontakt sa ljudima govori o tome da su spremniji da pomognu oni koji su u lošijoj materijalnoj situaciji. Pretpostavljam da oni lakše saosjećaju sa onima koji se nalaze u stanju potrebe dok oni koji imaju više nijesu spremni da u dovoljnoj mjeri pomognu jer vjerovatno ne razumiju situaciju čovjeka koji se nalazi u stanju te potrebe. Nemamo generalno dovoljno izraženu tu kulturu pomaganja, niti humanosti. Postoje izuzeci ali kao ukupno društvo moramo da uradimo mnogo više”, kaže portparolka Milica Kovačević.
Taj paradoks, da su u Crnoj Gori više voljni da pomognu oni koji manje imaju od onih koji su imućni i to mogu, u fokus stavlja i sociolog Srđan Vukadinović.
“To je dokaz da jednostavno želja da se pomogne nekome drugome nije prvenstveno vezana za materijalni status, za materijalne nedaće nego da je to osjećaj organske potrebe da se nekome pomogne koliko god se ima. Na jednoj strani imamo to potpuno osiromašenje onih slojeva koji bi pomogli, a na drugoj strani imamo strah ili bojazan onih koji bi to mogli ali ne žele. Kod njih svaki dan i svaka noć nosi jednu bojazan da im to neko ne otme, da ne ostanu bez ičega jer znaju da do juče nijesu imali ništa, da su preko noći stekli nešto a ni sami ne vjeruju previše da je to njihovo.”
Kada je riječ o volontiranju odnosno spremnosti da u dobrotvorne svrhe radimo ono za šta nijesmo plaćeni, Milica Kovačević iz Crvenog krsta iznosi nešto optimitističnije informacije.
“Što se tiče volontiranja moram da kažem da se našoj organizaciji svakodnevno javljaju volonteri koji su spremni da odvoje dio vremena da na različite načine učestvuju u tom volonterskom radu. Mahom su to mlađi ljudi.”
A zašto je sve manje altruizma u Crnoj Gori, humanosti, solidarnosti i filantropije i šta je ostalo od čuvenog crnogorskog “čojstva i junaštva“ pitali smo i same građane:
