Šesnaestogodišnja gimnazijalka je od decembra počela da ide sa hidžabom na nastavu u barskoj gimnaziji „Niko Rolović“ i prva je djevojka u Crnoj Gori koja je standardnu odjeću zamijenila vjerskom. Tim povodom je otvoreno više pitanja: da li nošenje vjerskih odjevnih predmeta predstavlja osnovno ljudsko pravo, da li Ustav i zakoni dozvoljavaju vjerska obilježja u državnim institucijama pa time i u školama, te kakav će biti odgovor Ustavnog suda na ovu pojavu.
Prema dosadašnjim informacijama, gimnazijalka koja je prva započela da dolazi u školu sa hidžabom, najprije se konsultovala sa Ministarstvom prosvjete i upravom škole. Odluka djevojčice je dobro prihvaćena od školskih drugova, dok pojedini profesori traže da se o nošenju vjerskog obilježja u obrazovnoj ustanovi izjasni Ustavni sud. Ovo je prvi slučaj nošenja hidžaba u školu u Crnoj Gori, zbog čega je otvoreno više dilema. Jedna od njih je, da li nošenje vjerskog odjevnog predmeta predstavlja ljudsko pravo učenika, ali i da li je to u skladu sa zakonom o obrazovanju i vaspitanju kojim su generalno vjerska obilježja u državnim školama zabranjena.
Zamjenik Ombudsmana Siniša Bjeković konstatuje postojanje principa da svako ima pravo na slobodu izražavanja i sopstvenog vjerskog uvjerenja. Spoljna manifestacija vjerovanja je takođe nešto što pripada svakoj osobi pa i učenicima. Zbog toga je prema mišljenju Bijekovića ključno pitanje da li država može i u kojoj mjeri ograničiti takvo ponašanje i čime ograničenje može opravdati:
„Ne postoji nikakva eksplicitna odredba koja učeniku propisuje, odnosno bilo kom licu propisuje kako će se obući. Da li je nešto vjerski simbol, odnosno da li je način oblačenja vjerski simbol ili nije? Pa i sami ste svjedoci činjenice da, bez obzira na ovo o čemu sada govorimo, su ti vjerski simboli prisutni i da se zaista ističu. Zar nismo imali bezbroj puta priliku da vidimo krst kao vjerski simbol koji je istaknut na majici, recimo djeteta koje ide u školu. Da li je to i u kojoj mjeri moguće ogrničiti, to je sada već jedno drugo pitanje.“
Praksa na evropskom nivou i pristup u vezi nošenja hidžaba i burki pokazuje da postoje različiti standardi. U jednom slučaju je Evropski sud za ljudska prava odlučio da nije bilo ograničenja prava osobi kojoj je zabranjeno da se pojavljuje u javnosti sa vjerskim simbolom. Dok je u drugom slučaju u Italiji, stavljanje krstova u učionicama ocjenjeno dozvoljenim. Prema riječima zamjenika Ombudsmana Siniše Bijekovića, ako se želi ograničiti bilo koje pravo, ono mora biti eksplicitno propisano zakonom te da istaknuto da postoji jasan javni interes zbog kojeg država može ograničiti nekome neko pravo:
„Ono što bi u ovom slučaju trebalo da opredjeljuje državu na donošenje jedne takve odluke ili zakona - a ja bih radije rekao da se jedino zakonom prava mogu ograničiti i da ona moraju biti eksplicitna, dakle ne može se pretpostaviti da nešto što u zakonu piše treba da bude ili da implicira na ograničenje – znači moralo bi jasno da bude uspostavljeno zakonom, moralo bi da bude proporcionalno cilju odnosno svrsi koja se želi postići. Šta želimo u suštini time postići? Osloboditi, emancipovati ili učiniti nešto drugo? I ono što je najvažnije u ovom trenutku, dakle u kontekstu života u Crnoj Gori – da li to predstavlja dozvoljeno ili nedozvoljeno uplitanje u te neophodne demokratske vrijednosti koje u jednom društvu zaživljavaju. Pitanje je otvoreno u jednom suptilnom trenutku. To mogu da kažem. Zaista nisam siguran da bi bilo kakva radikalna solucija u ovom trenutku, prije svega bilo kakva radikalna zabrana, doprinijela razjašnjenju dileme, ako je ona u ovom slučaju uopšte prisutna.“
Podsjetimo, 2012 godine su tadašnji premijer Igor Lukšić i reis Islamske zajednice Rifat Fejzić potpisali ugovor prema kojem je između ostalog predviđeno da vjernik, koji prema nacionalnoj pripadnosti, vjeroispovijesti ili običajima nosi kapu ili maramu kao sastavni dio nošnje, ne može biti diskriminisan prilikom zaposlenja kao radnik, niti u postupku pred državnim organima, ni kao učenik ili student u sistemu obrazovanja. Da li se ovim ugovorom krši već navedeni Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju, kojim su vjerska obilježja u državnim školama zabranjena, te da li se time krši bilo koja Ustavna odreba koja govori o odvojenosti države od religije i vjerskih zajednica. Podgorički advokat Dragan Šoć i nekadašnji ministar pravde kaže da je ovaj slučaj dobar povod za raspravu o brojnim pitanjima, a među kojima je, da li je hidžab vjersko obilježje:
„Ako je vjersko obilježje onda imamo pitanje da li se to uklapa u u Ugovor koji su potpisali gospodin Lukšić i reis Islamske zajednice. Onda bi tu sljedeća dilema bila, da li je taj Ugovor uopšte ustavan imajući u vidu ustavne odredbe vezane za odnos države i vjerskih zajednica, pa samim tim i za zakonodavstvo Crne Gore... Dobro bi bio da to bude povod da se malo o tome popriča bez nekih tenzija, bez ikakvih naboja bilo koje vrste.“