Amerikanac iz San Franciska Clay Scott jedan je od reportera koji je prije 17 godina izvještavao o ratu u Bosni i Hercegovini. Javljao se i sa Kosova, iz Libana, Iraka, Irana, Kenije, Čečenije i Rusije.
Višegodišnju karijeru ratnog izvještača zamijenio je manje stresnom. Danas, slušaoci američke države Montane mogu ga čuti u emisiji o životu, kako kaže, običnih ljudi.
Šta ga je ponukalo da dođe u Bosnu i Hercegovinu, kakve utiske ima sada, mnogo godina nakon proteklog rata, o izazovima novinarstva i još ponečemu govori Clay Scott za Radio Slobodna Evropa.
Clay Scott: Kad sam prvi put došao u Bosnu i Hercegovinu sve je za mene bilo izazovno, i to na više razina, logističkoj - bilo je teško znati šta se dešava i trebalo mi je mnogo vremena da shvatim ovaj rat, jer, kao što znate, historijski gledano bilo je mnogo ratova u ratovima. Komunikacija je ovdje predstavljala veliki problem. Vi me sada snimate digitalnim aparatom, međutim, tada takav uređaj nismo imali. Fotografi nisu imali digitalne fotoaparate, pa su, da bi izradili slike, filmove slali vani. Također, bilo je trenutaka kada je bilo izrazito teško izaći ili ući u Sarajevo. Koristili smo satelitske telefone. Zvučnik kasetofonskog rekordera približio bih zvučniku satelitskog telefona i na taj način bih slao svoje priče u svijet - naravno, bile su to snimke veoma lošeg kvaliteta. Međutim, najveći izazov je one psihološke i emocionalne prirode. Kada izvještavate sa rata teško je ostati nepristrasan, ne zauzeti stavove jedne strane. Ako to učinite, kakve su onda posljedice? Izvještavao sam sa mnogih ratnih sukoba na Bliskom Istoku, u Čečeniji, Kosovu, ali Sarajevo je bio grad u kojem sam najviše izvještavao iz samog grada - grada pod opsadom. Jednostavno je bilo identifikovati se sa Sarajlijama, jer sam i sâm s njima bio pod opsadom. Neizbježno, na taj način sam se više identifikovao sa građanima ovog grada nego sa nekom drugom stranom iz nekih drugih sukoba sa kojih sam izvještavao.
Clay Scott: Nije bilo teško. Najprije sam izvještavao sa 'bosanske strane' ali, kako se bližio kraj ratu, bilo je lakše putovati okolo, prelaziti linije razgraničenja. Vidio sam mnogo poginulih osoba u Sarajevu. Međutim, krajem rata, mogao sam se popeti na
lokalna brda i razgovarati sa srpskim snajperistom, što je bio nekakav čudan osjećaj, skoro pa i nestvaran. Gledati prema dolje, mjesta na koja je on pucao po gradu, uključujući i mene kad sam bio dolje - sve je to veoma bizarno. Istovremeno, nisam osjećao neprijateljstvo kad sam došao na brdo i imao priliku razgovarati sa vojnicima bosanskih Srba. To vam pomaže da razumijete bezumlje rata. To su bili normalni ljudi i s njima sam razgovarao. Pričali su mi o prijateljima koje su imali u Sarajevu - muslimanima ili Hrvatima. Veoma bizarno!
Clay Scott: To je bilo poput oblaka koji visi nad gradom, u pojedinim trenucima bi se malo otvorio i propustio sunčeve zrake. Bilo je momenata kad je Sarajevski aerodrom bio otvoren ili kad je planina Igman bila 'prohodna'. Iz mog iskustva, razgovarajući sa ljudima koji su živjeli u ovom gradu tokom cijele opsade, mogu reći da su se ljudi borili sa depresijom, beznadežnošću, osjećajem da rat nikad neće prestati i da se život neće vratiti u normalu. To je uticalo na novinare koji su već duže vrijeme izvještavali iz Sarajeva. I mi smo postali depresivni i često smo osjećali da priče koje smo pisali nisu davale efekta, ništa se nije promijenilo, niko nas nije čuo. Mnogi reporteri koji izvještavaju sa ratišta, o tragedijama ili ljudskoj patnji, razmišljaju kao novinari, žele prikupiti informacije i napisati dobru priču kako bi ljudi znali šta se dešava. Ja sam se često osjećao, a to su priznale i neke moje kolege, da 'eksploatišemo' ljude o kojima izvještavamo. To i nužno nije nešto logično jer - samo smo radili svoj posao, sakupljali informacije i pisali izvještaje. Ali, mogao sam izaći van grada na nekoliko dana i odmoriti se, što većina ljudi ovdje to nije mogla. Žurnalističko praćenje nekog rata može biti korisno za dalju karijeru novinara. Istovremeno, tu je i osjećaj krivice. Mnoge moje kolege izgubile su život izvještavajući iz Afganistana, Iraka ili Sierra Lionea. Opasnost ne možete izbjeći. Ipak, često sam osjećao osjećaj krivice jer sam 'eksploatisao' ljude o kojima sam pisao. Smatram da je to nešto o čemu mnogi ne govore.
Clay Scott: Trebao sam se bojati, ali nisam. Teško je raditi ako previše strahujete. Kako se bližio kraj ratu, bio sam naročito uplašen. Sjećam se da smo ušli u zgradu Radiotelevizije Sarajevo kad je na nju pala velika bomba. Bio sam doslovno razdrman. Tada je nešto 'puklo' u meni. Nekoliko dana kasnije vratio sam se u istu zgradu. Čuli smo zvuk ispaljene bombe i odmah sam pao na pod i nisam se mogao podići. Bomba je pala na obližnju ulicu i nekoliko fotografa odmah je potrčalo na lice mjesta da napravi nekoliko snimaka. Ja se nisam mogao pomaći. Znao sam da sam trebao izaći vani i pronaći ljude, intervjuisati ih. Međutim, nisam mogao.
Srebrenica i manjak političke volje
Clay Scott: U Sarajevu sam ostao do izbora organizovanih u jesen 1996. godine. Tada sam očajnički htio otići. Bilo mi je svega dosta. Želio sam se vratiti 'normalnom' životu. Poslali su me u Jerusalem. Tamo mi je bilo super. Imao sam struju, vodu, bilo je sunčano... U Sarajevo sam se vratio tek 2009. godine. Prijatelj je snimao dokumentarac i zamolio me da mu se pridružim. Taj ponovni dolazak izazvao je u meni šok. Vidio sam ljude na ulicama, otvorene prodavnice. Sjetimo se da je tokom rata radilo samo nekoliko restorana, kafića i hotela. Nisi mogao doći na Baščaršiju i pojesti ćevape. Sada radi na stotine kafića i restorana. Vidim ljude nasmijane, šetaju se ulicom ili kupuju nešto u radnjama. To je bio šok.
Clay Scott: U vrijeme kad je rat počeo Amerikanci nisu dovoljno dobro shvatili taj rat. Danas, mnogi ljudi, a naročito mladi, u potpunosti su ga zaboravili. Bio sam u prilici da tokom rata u BiH otputujem u SAD. Tada i nakon rata ljudi su mi govorili da znaju da
sam bio u BiH, te da se grozne stvari tamo dešavaju. Onda bi me pitali o konfliktu. Iz njihove priče i pitanja shvatio sam da vrlo malo znaju o ratu. To je me potaklo na razmišljanje da li je išta od onoga što sam izvještavao imalo značaja. Sada, kad sam se vratio, pitam se treba li gajiti ta sjećanja i prenositi ih na mlađe generacije. Odmah po okončanju rata i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, ljudi u BiH su govorili da je rat užasna stvar i da ga nikad neće zaboraviti. Maločas sam razgovarao sa prijateljicom koja je majka jednog tinejdžera. Rekla mi je da se i sama pita da li će svom sinu prepričati sve one grozote o ratu. Ni sama ne zna šta da uradi, šta joj je dužnost, koliko će mu informacija prenijeti. Prije nekoliko dana smo vozom došli u Sarajevo. Na putu iz Zagreba voz je stao u Prijedoru i pokupio putnike, a među njima i jednu djevojku sa kojom smo razgovarali u ostatku puta. Ona kaže da je Prijedorčanka, a znate da su se tokom rata u Prijedoru desile mnoge strahote. Bila je pametna, otvorenog uma, puna života i govorila koliko je bitna 'etnička raznovrsnost'. Ali, kada smo je pitali o ratu i Prijedoru tokom rata, nije mnogo znala. To me ponukalo na razmišljanje kakve se sve verzije historije danas prenose i koje bi verzije trebalo prenositi.
Clay Scott: Mnogo je prekretnica. Za većinu ljudi smatram da je jedna takva upravo bila masakr u Srebrenici. Sjećam se da smo sedmicu dana prije nego što se masakr desio išli na konferencije za medije gdje smo slušali zašto niko ništa ne čini, te da se ništa neće desiti. Osjećao sam da će se nešto ipak desiti, a da niko ne može to spriječiti. Zatim se to i desilo. Nakon toga išao sam u Tuzlu gdje bilo mnogo izbjeglica, većinom žena. Razgovarao sam sa njima. Bio sam šokiran i duboko tužan. Nakon te tuge, bio sam ljut jer nije bila tajna da će se takav scenarij desiti. Smatram da su se potezi koji su tada poduzeti i koji su označili kraj rata, mogli poduzeti i mnogo ranije. Manjak političke volje je tome i doprinio.
Clay Scott: Na to pitanje trebaju odgovoriti Bosanci i Hercegovci. Posmatrano izvana, situacija i dalje izgleda veoma krhka i neodrživa. Da li će Republika Srpska u budućnosti biti autonomna ili dio Srbije, kakva je budućnost Bosne i Hercegovine - zaista ne znam. Davno sam putovao po BiH kako bih znao i mogao dati odgovor na vaše pitanje. Međutim, sjetim li se proteklog putovanja, prije tri godine, kad sam razgovarao sa ljudima u Goraždu, Banjoj Luci i Srebrenica, mogu reći da je iskustvo Bosanaca i Hercegovaca drugačije od mjesta do mjesta.
Clay Scott: Priroda je ovdje izvanredna. Zanimljiva historija, arhitektura, planine, obala, rijeke, vino, divni prirodni izvori, prijateljski nastrojeni ljudi... Ne postoji razlog zašto ova država ne bi nastavila da se gradi i postane turistička destinacija.
Clay Scott: Ako Bog da! (odgovor na bosanskom jeziku, op.a.)
Višegodišnju karijeru ratnog izvještača zamijenio je manje stresnom. Danas, slušaoci američke države Montane mogu ga čuti u emisiji o životu, kako kaže, običnih ljudi.
Šta ga je ponukalo da dođe u Bosnu i Hercegovinu, kakve utiske ima sada, mnogo godina nakon proteklog rata, o izazovima novinarstva i još ponečemu govori Clay Scott za Radio Slobodna Evropa.
RSE: Napustili ste dom sa 17 godina i radili kao freelance novinar sve do momenta kada vam se ponudio jedan zahtjevan angažman – dobili ste priliku da za američku javnost izvještavate iz BiH. Šta je izazovno u ratnom izvještavanju, imajući u vidu da većina stranih novinara prvi put dolazi u novu sredinu i u uslovima opasnim po život nastoji istinito informisati?
Clay Scott: Kad sam prvi put došao u Bosnu i Hercegovinu sve je za mene bilo izazovno, i to na više razina, logističkoj - bilo je teško znati šta se dešava i trebalo mi je mnogo vremena da shvatim ovaj rat, jer, kao što znate, historijski gledano bilo je mnogo ratova u ratovima. Komunikacija je ovdje predstavljala veliki problem. Vi me sada snimate digitalnim aparatom, međutim, tada takav uređaj nismo imali. Fotografi nisu imali digitalne fotoaparate, pa su, da bi izradili slike, filmove slali vani. Također, bilo je trenutaka kada je bilo izrazito teško izaći ili ući u Sarajevo. Koristili smo satelitske telefone. Zvučnik kasetofonskog rekordera približio bih zvučniku satelitskog telefona i na taj način bih slao svoje priče u svijet - naravno, bile su to snimke veoma lošeg kvaliteta. Međutim, najveći izazov je one psihološke i emocionalne prirode. Kada izvještavate sa rata teško je ostati nepristrasan, ne zauzeti stavove jedne strane. Ako to učinite, kakve su onda posljedice? Izvještavao sam sa mnogih ratnih sukoba na Bliskom Istoku, u Čečeniji, Kosovu, ali Sarajevo je bio grad u kojem sam najviše izvještavao iz samog grada - grada pod opsadom. Jednostavno je bilo identifikovati se sa Sarajlijama, jer sam i sâm s njima bio pod opsadom. Neizbježno, na taj način sam se više identifikovao sa građanima ovog grada nego sa nekom drugom stranom iz nekih drugih sukoba sa kojih sam izvještavao.
RSE: Da li je bilo teško prići objema stranama uključenim u rat u Bosni i Hercegovini?
Clay Scott: Nije bilo teško. Najprije sam izvještavao sa 'bosanske strane' ali, kako se bližio kraj ratu, bilo je lakše putovati okolo, prelaziti linije razgraničenja. Vidio sam mnogo poginulih osoba u Sarajevu. Međutim, krajem rata, mogao sam se popeti na
Krajem rata, mogao sam se popeti na lokalna brda i razgovarati sa srpskim snajperistom, što je bio nekakav čudan osjećaj, skoro pa i nestvaran. Gledati prema dolje, mjesta na koja je on pucao po gradu, uključujući i mene kad sam bio dolje - sve je to veoma bizarno.
RSE: Kakav je bio doživljaj živjeti i izvještavati tokom četvorogodišnje opsade grada?
Clay Scott: To je bilo poput oblaka koji visi nad gradom, u pojedinim trenucima bi se malo otvorio i propustio sunčeve zrake. Bilo je momenata kad je Sarajevski aerodrom bio otvoren ili kad je planina Igman bila 'prohodna'. Iz mog iskustva, razgovarajući sa ljudima koji su živjeli u ovom gradu tokom cijele opsade, mogu reći da su se ljudi borili sa depresijom, beznadežnošću, osjećajem da rat nikad neće prestati i da se život neće vratiti u normalu. To je uticalo na novinare koji su već duže vrijeme izvještavali iz Sarajeva. I mi smo postali depresivni i često smo osjećali da priče koje smo pisali nisu davale efekta, ništa se nije promijenilo, niko nas nije čuo. Mnogi reporteri koji izvještavaju sa ratišta, o tragedijama ili ljudskoj patnji, razmišljaju kao novinari, žele prikupiti informacije i napisati dobru priču kako bi ljudi znali šta se dešava. Ja sam se često osjećao, a to su priznale i neke moje kolege, da 'eksploatišemo' ljude o kojima izvještavamo. To i nužno nije nešto logično jer - samo smo radili svoj posao, sakupljali informacije i pisali izvještaje. Ali, mogao sam izaći van grada na nekoliko dana i odmoriti se, što većina ljudi ovdje to nije mogla. Žurnalističko praćenje nekog rata može biti korisno za dalju karijeru novinara. Istovremeno, tu je i osjećaj krivice. Mnoge moje kolege izgubile su život izvještavajući iz Afganistana, Iraka ili Sierra Lionea. Opasnost ne možete izbjeći. Ipak, često sam osjećao osjećaj krivice jer sam 'eksploatisao' ljude o kojima sam pisao. Smatram da je to nešto o čemu mnogi ne govore.
RSE: Da li ste se ikad prepali za vlastiti život?
Clay Scott: Trebao sam se bojati, ali nisam. Teško je raditi ako previše strahujete. Kako se bližio kraj ratu, bio sam naročito uplašen. Sjećam se da smo ušli u zgradu Radiotelevizije Sarajevo kad je na nju pala velika bomba. Bio sam doslovno razdrman. Tada je nešto 'puklo' u meni. Nekoliko dana kasnije vratio sam se u istu zgradu. Čuli smo zvuk ispaljene bombe i odmah sam pao na pod i nisam se mogao podići. Bomba je pala na obližnju ulicu i nekoliko fotografa odmah je potrčalo na lice mjesta da napravi nekoliko snimaka. Ja se nisam mogao pomaći. Znao sam da sam trebao izaći vani i pronaći ljude, intervjuisati ih. Međutim, nisam mogao.
Srebrenica i manjak političke volje
RSE: Tada ste proveli skoro dvije godine u Sarajevu. Kad ste odlučili da ponovo dođete u Bosnu i Hercegovinu?
Clay Scott: U Sarajevu sam ostao do izbora organizovanih u jesen 1996. godine. Tada sam očajnički htio otići. Bilo mi je svega dosta. Želio sam se vratiti 'normalnom' životu. Poslali su me u Jerusalem. Tamo mi je bilo super. Imao sam struju, vodu, bilo je sunčano... U Sarajevo sam se vratio tek 2009. godine. Prijatelj je snimao dokumentarac i zamolio me da mu se pridružim. Taj ponovni dolazak izazvao je u meni šok. Vidio sam ljude na ulicama, otvorene prodavnice. Sjetimo se da je tokom rata radilo samo nekoliko restorana, kafića i hotela. Nisi mogao doći na Baščaršiju i pojesti ćevape. Sada radi na stotine kafića i restorana. Vidim ljude nasmijane, šetaju se ulicom ili kupuju nešto u radnjama. To je bio šok.
RSE: Šta ljudi Sjedinjenih Američkih Država znaju o ratu u Bosni i Hercegovini?
Clay Scott: U vrijeme kad je rat počeo Amerikanci nisu dovoljno dobro shvatili taj rat. Danas, mnogi ljudi, a naročito mladi, u potpunosti su ga zaboravili. Bio sam u prilici da tokom rata u BiH otputujem u SAD. Tada i nakon rata ljudi su mi govorili da znaju da
Odmah po okončanju rata i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, ljudi u BiH su govorili da je rat užasna stvar i da ga nikad neće zaboraviti. Maločas sam razgovarao sa prijateljicom koja je majka jednog tinejdžera. Rekla mi je da se i sama pita da li će svom sinu prepričati sve one grozote o ratu.
sam bio u BiH, te da se grozne stvari tamo dešavaju. Onda bi me pitali o konfliktu. Iz njihove priče i pitanja shvatio sam da vrlo malo znaju o ratu. To je me potaklo na razmišljanje da li je išta od onoga što sam izvještavao imalo značaja. Sada, kad sam se vratio, pitam se treba li gajiti ta sjećanja i prenositi ih na mlađe generacije. Odmah po okončanju rata i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, ljudi u BiH su govorili da je rat užasna stvar i da ga nikad neće zaboraviti. Maločas sam razgovarao sa prijateljicom koja je majka jednog tinejdžera. Rekla mi je da se i sama pita da li će svom sinu prepričati sve one grozote o ratu. Ni sama ne zna šta da uradi, šta joj je dužnost, koliko će mu informacija prenijeti. Prije nekoliko dana smo vozom došli u Sarajevo. Na putu iz Zagreba voz je stao u Prijedoru i pokupio putnike, a među njima i jednu djevojku sa kojom smo razgovarali u ostatku puta. Ona kaže da je Prijedorčanka, a znate da su se tokom rata u Prijedoru desile mnoge strahote. Bila je pametna, otvorenog uma, puna života i govorila koliko je bitna 'etnička raznovrsnost'. Ali, kada smo je pitali o ratu i Prijedoru tokom rata, nije mnogo znala. To me ponukalo na razmišljanje kakve se sve verzije historije danas prenose i koje bi verzije trebalo prenositi.
RSE: Kako ocijenjujete ishod ovog rata? Da li je međunarodna zajednica kasno povukla potez u sprječavanju rata i daljeg krvoprolića?
Clay Scott: Mnogo je prekretnica. Za većinu ljudi smatram da je jedna takva upravo bila masakr u Srebrenici. Sjećam se da smo sedmicu dana prije nego što se masakr desio išli na konferencije za medije gdje smo slušali zašto niko ništa ne čini, te da se ništa neće desiti. Osjećao sam da će se nešto ipak desiti, a da niko ne može to spriječiti. Zatim se to i desilo. Nakon toga išao sam u Tuzlu gdje bilo mnogo izbjeglica, većinom žena. Razgovarao sam sa njima. Bio sam šokiran i duboko tužan. Nakon te tuge, bio sam ljut jer nije bila tajna da će se takav scenarij desiti. Smatram da su se potezi koji su tada poduzeti i koji su označili kraj rata, mogli poduzeti i mnogo ranije. Manjak političke volje je tome i doprinio.
RSE: Od rata u Bosni i Hercegovini prošlo je 17 godina. Država i danas stoji na klimavim nogama. Posljedice rata još nisu zacijeljene. Pojedini političari podižu pitanje razdvaranja teritorije. Da li je Bosna i Hercegovina išta postigla ovim ratom?
Clay Scott: Na to pitanje trebaju odgovoriti Bosanci i Hercegovci. Posmatrano izvana, situacija i dalje izgleda veoma krhka i neodrživa. Da li će Republika Srpska u budućnosti biti autonomna ili dio Srbije, kakva je budućnost Bosne i Hercegovine - zaista ne znam. Davno sam putovao po BiH kako bih znao i mogao dati odgovor na vaše pitanje. Međutim, sjetim li se proteklog putovanja, prije tri godine, kad sam razgovarao sa ljudima u Goraždu, Banjoj Luci i Srebrenica, mogu reći da je iskustvo Bosanaca i Hercegovaca drugačije od mjesta do mjesta.
RSE: BiH je i dalje poznata kao država u kojoj je izvršen atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda, kao i po događajima 90-ih. Ima li ova država i drugog potencijala, kako bi unaprijedila svoj imidž u očima međunarodne javnosti?
Clay Scott: Priroda je ovdje izvanredna. Zanimljiva historija, arhitektura, planine, obala, rijeke, vino, divni prirodni izvori, prijateljski nastrojeni ljudi... Ne postoji razlog zašto ova država ne bi nastavila da se gradi i postane turistička destinacija.
RSE: To vas pitam jer znam da ste izuzetno zainteresovani za ovu zemlju. Između ostalog, govorite i bosanski jezik. Znači li to da ćete ovdje ulagati, započeti vlastiti biznis, ili pak živjeti?
Clay Scott: Ako Bog da! (odgovor na bosanskom jeziku, op.a.)