U Sarajevu su u ponedjeljak i utorak boravile kustosice američkog Metropolitan muzeja Barbara Boehm i Melanie Holcomb. Nakon obilaska Sarajevske Hagade i sastanka sa uposlenicima Zemaljskog muzeja BiH, dvije kustosice sada bi trebale imati kompletniji odgovor zašto Hagada trenutno ne može biti ustupljena ovom njujorškom muzeju kaže, između ostalog, u intervjuu za Radio Slobodna Evropa Adnan Busuladžić, direktor Zemaljskog muzeja.
Busuladžić: Kolektiv Muzeja je primio kolegice koje su stručnjaci za manuskripte i srednjovjekovne dokumente. One su vidjele Sarajevsku Hagadu i mislim da su otišle sa jednim pozitivnim dojmom. Zadržale su se dugo u Muzeju i razgovarale s nama. Nažalost, one nisu imale punu informaciju o Zemaljskom muzeju. Iz prve ruke su imale priliku saznati da je institucija u potpunom pravnom vakuumu. Suradnju s američkim muzejom nikada niko nije osporavao. Podsjećam da sam i javno rekao da je to jedan od najznačajnijih i najvećih muzeja na svijetu i da to uopće nije sporno. Međutim, u ovakvim nenormalnim uvjetima i okolnostima, niko koje je materijalno odgovoran ne može prihvatiti takvu vrstu odgovornosti. Nije samo u pitanju Hagada, nego bilo šta drugo što se u Muzeju čuva.
Busuladžić: Sve institucije koje imaju projekte razmjene svojih kolekcija imaju pravni kontinuitet i puni slijed iza njih stoji. Dakle, potreban je neki garant, a ne preporuka kao neobavezujući akt nekog tijela koji sutra, ukoliko bude neki problem, nije validan. Kao garant treba da stoji nekakva država. Međutim, sada je mnogo stvari ostalo da visi u zraku. Mi smo, generalno, uvijek bili za suradnju sa svim institucijama i imali smo mnoge suradnje. Hipotetički postavljam pitanje - ne mora to biti Hagada - bilo koji predmet da ode bilo gdje, naprimjer, povelje srednjovjekovnih bosanskohercegovačkih vladara, koje su čuvaju u našem muzeju, da odu na izložbu u Ankaru - gdje će se vratiti taj materijal nakon jedne ili tri godine ako institucije ne bude? U Zavod za transfuziologiju? Dakle, dok se ne riješe neke pravne stvari koje nam prave problem – mi, nažalost, funkcionirati ne možemo.
Busuladžić: Naravno da izlažemo samo četiri puta godišnje jer i za permanentno izlaganje potrebno je, pored tehničkog obezbjeđenja koje imamo na zavidnoj razini, respektabilno fizičko obezbjeđenje, odnosno, zapošljavanje dva ili tri vrlo osposobljena zaštitara koji bi Hagadu čuvali u toku permanentnog izlaganja. Međutim, u ovom momentu, kada nemaju plaće ni oni koji rade, otvaranje novih radnih mjesta je zaista neostvarivo i neracionalno. Između toga da dobijamo kritike ili da ugrozimo bezbjednost predmeta, mi smo se ipak radije odlučili da nas neko kritizira nego da se nešto, ne daj Bože, loše desi. Pogotovo ako imamo u vidu činjenicu u kakvom smo sistemu policijske zaštite. Pedeset posto automobilskih krađa se ne otkrije, a kamo li šta drugo. Za nas je bezbjedonosni faktor i najbitniji.
Busuladžić: Zemaljski muzej BiH je zatvoren za javnost, ali nismo digli ruke od institucije. Nadzor i čuvarska služba rade 24 sata. Konzervatori i kustosi nadziru eksponate. Osnovni parametri funkcioniraju. Dakle, mi samo ne dajemo, da tako kažem, usluge za javnost, a institucija niti je napuštena niti se nalazi u rasulu ili raspadu. Naša tragična pozicija je u tome što, iako plaće ne primamo ali poput naših dobrih penzionera plaćamo režijske troškove, da ne dođe do isključenja. Naši radnici doslovno gladuju. Da ovakva institucija može komercijalno funkcionirati je čista dezinformacija. Ovakva ustanova mora biti budžetska i tako je svugdje u svijetu.
Busuladžić: Ono što se u startu pokazalo kao neozbiljno od samog inicijatora ove ideje koja nije urodila plodom jeste to da niko nije spominjao osiguranje, niti je iko spominjao bilo kakve novčane sume. Tu se spominjala samo neka donatorska večera na kojoj se može skupiti možda milion ili dva, a možda 100 dolara. Postoji niz tehničkih stvari koje se rješavaju prije velikog projekta. To podrazumijeva preciziranje roka do kojeg to sve traje, preciziranje financijskih obaveza, plaćanje osiguranja za stvari za koje se napravi procjena – to su, uglavnom, basnoslovni iznosi. Naravno, uz sve to treba i garant obje države, a ne neobavezujući akt koji se zove preporuka od kantonalnog ili federanog ministra ili člana Predsjedništva BiH. Preporuku, za bilo kakvu aktivnost Muzeja, možemo dobiti bez problema i od predsjednika Bjelorusije Lukašenka ili ministra kulture Moldavije. Preporuka je akt koji nema nikakvu sudsku ni zakonsku težinu. To dovoljno govori da smo mi, zaista, u vrlo specifičnoj i gotovo nemogućoj situaciji. Smatram da u ovakvim okolnostima, ne samo Sarajevsku Hagadu nego sve predmete koji se nalaze u Zemaljskom muzeju BiH treba odnijeti u Metropolitan muzej i nikad ih više ne vratiti, jer Bosna i Hercegovina i društvo, očito, ne zaslužuju ovakvu instituciju.
RSE: Kako ocjenjujete susret sa američkim kustosicama?
Busuladžić: Kolektiv Muzeja je primio kolegice koje su stručnjaci za manuskripte i srednjovjekovne dokumente. One su vidjele Sarajevsku Hagadu i mislim da su otišle sa jednim pozitivnim dojmom. Zadržale su se dugo u Muzeju i razgovarale s nama. Nažalost, one nisu imale punu informaciju o Zemaljskom muzeju. Iz prve ruke su imale priliku saznati da je institucija u potpunom pravnom vakuumu. Suradnju s američkim muzejom nikada niko nije osporavao. Podsjećam da sam i javno rekao da je to jedan od najznačajnijih i najvećih muzeja na svijetu i da to uopće nije sporno. Međutim, u ovakvim nenormalnim uvjetima i okolnostima, niko koje je materijalno odgovoran ne može prihvatiti takvu vrstu odgovornosti. Nije samo u pitanju Hagada, nego bilo šta drugo što se u Muzeju čuva.
RSE: Da li su kustosice Metropolitan muzeja izrazile nadu da će Sarajevska Hagada ipak nekad biti izložena u Njujorku?
Busuladžić: Sve institucije koje imaju projekte razmjene svojih kolekcija imaju pravni kontinuitet i puni slijed iza njih stoji. Dakle, potreban je neki garant, a ne preporuka kao neobavezujući akt nekog tijela koji sutra, ukoliko bude neki problem, nije validan. Kao garant treba da stoji nekakva država. Međutim, sada je mnogo stvari ostalo da visi u zraku. Mi smo, generalno, uvijek bili za suradnju sa svim institucijama i imali smo mnoge suradnje. Hipotetički postavljam pitanje - ne mora to biti Hagada - bilo koji predmet da ode bilo gdje, naprimjer, povelje srednjovjekovnih bosanskohercegovačkih vladara, koje su čuvaju u našem muzeju, da odu na izložbu u Ankaru - gdje će se vratiti taj materijal nakon jedne ili tri godine ako institucije ne bude? U Zavod za transfuziologiju? Dakle, dok se ne riješe neke pravne stvari koje nam prave problem – mi, nažalost, funkcionirati ne možemo.
RSE: Gospodine Busuladžiću u javnosti se javljaju informacije da Zemaljski muzej BiH nije vlasnik Sarajevske Hagade već Bosna i Hercegovina, tako da Muzej nema pravo odlučivati kako će se postupati sa vrijednom knjigom. Da li su tačni ovi navodi?
Kustosice Metropliten muzeja Barbara Boehm i Melanie Holcomb na sastanku u Sarajevu
Busuladžić: Vrlo je jasna pozicija odnosno namjera ili želja šta se time hoće postići, jer ako je tu Bosna i Hercegovina vlasnik a mi samo čuvari, Hagada ne mora biti u Zemaljskom muzeju već može, naprimjer, biti u nekoj drugoj instituciji ili u Jevrejskoj zajednici. Tu je hiljadu pitanja i stvarnih povoda. Ponovo naglašavam, vlasnik Hagade je Zemaljski muzej BiH, mi to možemo vrlo konkretno i dokazati. Sva druga priča, zaista, nije na mjestu.RSE: Zemaljski muzej BiH je već više od pet mjeseci zatvoren za javnost. Međutim, i prije nego ste stavili ključ u bravu, srednjovjekovni ste jevrejski kodeks - Sarajevsku Hagadu, samo četiri puta godišnje izlagali. Zašto?
Busuladžić: Naravno da izlažemo samo četiri puta godišnje jer i za permanentno izlaganje potrebno je, pored tehničkog obezbjeđenja koje imamo na zavidnoj razini, respektabilno fizičko obezbjeđenje, odnosno, zapošljavanje dva ili tri vrlo osposobljena zaštitara koji bi Hagadu čuvali u toku permanentnog izlaganja. Međutim, u ovom momentu, kada nemaju plaće ni oni koji rade, otvaranje novih radnih mjesta je zaista neostvarivo i neracionalno. Između toga da dobijamo kritike ili da ugrozimo bezbjednost predmeta, mi smo se ipak radije odlučili da nas neko kritizira nego da se nešto, ne daj Bože, loše desi. Pogotovo ako imamo u vidu činjenicu u kakvom smo sistemu policijske zaštite. Pedeset posto automobilskih krađa se ne otkrije, a kamo li šta drugo. Za nas je bezbjedonosni faktor i najbitniji.
RSE: Kakva je trenutno situacija u Muzeju budući da političke volje za rješavanje njegovog pravnog i finansijskog pitanja još nema na vidiku?
Busuladžić: Zemaljski muzej BiH je zatvoren za javnost, ali nismo digli ruke od institucije. Nadzor i čuvarska služba rade 24 sata. Konzervatori i kustosi nadziru eksponate. Osnovni parametri funkcioniraju. Dakle, mi samo ne dajemo, da tako kažem, usluge za javnost, a institucija niti je napuštena niti se nalazi u rasulu ili raspadu. Naša tragična pozicija je u tome što, iako plaće ne primamo ali poput naših dobrih penzionera plaćamo režijske troškove, da ne dođe do isključenja. Naši radnici doslovno gladuju. Da ovakva institucija može komercijalno funkcionirati je čista dezinformacija. Ovakva ustanova mora biti budžetska i tako je svugdje u svijetu.
RSE: Pojasnite nam kako izgleda procedura ustupanja jednog eksponata ili kolekcije drugom muzeju u drugoj državi?
Busuladžić: Ono što se u startu pokazalo kao neozbiljno od samog inicijatora ove ideje koja nije urodila plodom jeste to da niko nije spominjao osiguranje, niti je iko spominjao bilo kakve novčane sume. Tu se spominjala samo neka donatorska večera na kojoj se može skupiti možda milion ili dva, a možda 100 dolara. Postoji niz tehničkih stvari koje se rješavaju prije velikog projekta. To podrazumijeva preciziranje roka do kojeg to sve traje, preciziranje financijskih obaveza, plaćanje osiguranja za stvari za koje se napravi procjena – to su, uglavnom, basnoslovni iznosi. Naravno, uz sve to treba i garant obje države, a ne neobavezujući akt koji se zove preporuka od kantonalnog ili federanog ministra ili člana Predsjedništva BiH. Preporuku, za bilo kakvu aktivnost Muzeja, možemo dobiti bez problema i od predsjednika Bjelorusije Lukašenka ili ministra kulture Moldavije. Preporuka je akt koji nema nikakvu sudsku ni zakonsku težinu. To dovoljno govori da smo mi, zaista, u vrlo specifičnoj i gotovo nemogućoj situaciji. Smatram da u ovakvim okolnostima, ne samo Sarajevsku Hagadu nego sve predmete koji se nalaze u Zemaljskom muzeju BiH treba odnijeti u Metropolitan muzej i nikad ih više ne vratiti, jer Bosna i Hercegovina i društvo, očito, ne zaslužuju ovakvu instituciju.