Svjedoci zločina u Bratuncu

Zločini su se desili i na području Bratunca. Na području te opštine ubijani su i Bošnjaci i Srbi. Većina ih i danas traži kosti svojih najmilijih.

Brano Vučetić izgubio je sa devet i pol godina majku, oca i brata. Odveden je u logor na čijem čelu je bio Naser Orić. I danas u sebi nosi brojne slike:

„U mom selu kad se desio taj stravični zločin, u toku jednog dana je poginulo preko 60 ljudi. Tog dana kad sam izgubio oca i brata sam zarobljen i sa svojih devet i po godina odveden u logor. Proveo sam gore 56 dana kod Nasera Orića. Iako sam imao devet i po godina, vrlo dobro se sjećam gotovo svih stvari. Kad izađete ispred kuće, pa pogledate da su ne samo ljudi mrtvi nego su i životinje mrtve, onda možete da shvatite kakav je to zločin. Svakodnevno su nas iscrpljivali s tim da nemamo hranu, da nam prijete da će da nas ubiju, da nas zakolju, da će nas žive da nabiju na ražanj. Mi smo bili u jednoj prostoriji, znači bili smo u kućnom pritvoru. Bio sam tu ja sa jednom gospođom Mirom Filipović i sa njeno dvoje djece koja su imala u to vrijeme tri godine i Nemanja koji je sedam i po mjeseci.“

Osamnaest godina nakon zločina u Bratuncu nad Srbima Anđa Đukanović traga za kostima svoga supruga Ivana koji je ubijen u tom gradu početkom 1993. godine. U potrazi za kostima muža pronašla je samo njegov džemper:

„Vjerujte mi, ja sam bila kad su skupljali te mrtve u Kravici. Nijedan glave nema, ruku nema, nogu nema. Žicom vezali stopala, stopala ostala na žici. To sam očima svojim gledala. Risto Gvozdenović iz Bukove Glave vezan je deset dana pasao travu. Mog muža rođak - odsjekli mu glavu na kućnom pragu.“

1992. godine 18-ogodišnjeg sina izgubila je Šefka Hasanović iz Bratunca. Bila je u logoru Vojske RS:

„Svi su na igralištu izginuli. Moj je sin poginuo. Ja sam majka, toliko sam ožalošćena. Svaka čast, svaka majka žali svog sina, ali meni je neštoo posebno. Tako mi je dobar bio. Kad dođem ovdje potresem se, plačem, nasikiram se. Išao je, igrao fudbal, najviše je volio fudbal. Sad dođem gore u Kazane, on je ukopan u Kazanima, moj brat, snaha i dijete u jednom mezaru ukopani. Njih troje u jednom mezaru, to je grozno.“

Sin Ajše Omerović iz Bratunca imao je pet godina kada ga je ubila granata koja je pala na bratunačko sportsko igralište:

„Bio je prvo zarobljen u nekoj školi kod Zvornika, pa su ga kasnije strijeljali. Sad sam bila tu kod njega. Teško. Ja sam to sve preživjela. Bila sam maltene u njihovim rukama, u logoru, i sve sam to preživjela. To je neopisivo. Ja kažem kad bi se to još jednom dočekalo da se to dogodi ja bih se radije ubila. Čuješ samo krikove, ne vidiš noću ni šta se radi, ni šta ko radi. Kad su nas htjeli strijeljati u Konjević Polju, htjeli mi dijete tu uzeti od mene. Ma nema šta nismo preživjeli. Ja sam moga sina ovdje uzela, u njega je srce tuklo kao da hoće da iskoči. Svi smo preznojavali, padali u nesvijest od straha.“