Nekoliko dokumentarnih filmova iz serijala „20 godina poslije“, koji je uradio Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje, a emitovao RFE/TV Liberty, prikazano je grupi mladih u Banjaluci, s idejom da otvori diskusije o prevazilaženju etničkih razlika, toleranciji i suživotu.
Dvadesetak mladih ljudi iz grupe „In spe“, koja djeluje u udruženju građana „Zdravo da ste“, raspravljali su o tome kakve posljednice je ostavio rat u BiH i kako se danas one mogu prevazići.
Nakon filma „VD mama“ o Zorki Kaišarević iz Doboja koja je usvojila Elvedinu i Adija Mehića, grupa mladih raspravljala je o diskriminaciji i toleranciji. Na pitanje da li je priča o ovoj porodici danas pravilo ili izuzetak, Maja Mirosavljević iz banjalučke Ekonomske škole kaže:
''Mislim da i danas gledaju previše na to, bar u našem okruženju, meni se tako čini i da je bitno kao koje je vjeroispovijesti.''
Njena koleginica Sofija Krneta kaže da je nakon svega ostala osnova za podjele.
''Ono što je meni ostalo u sjećanju, a i dan danas se radi, je da je ostala osnova da se mi klasifikujemo po tome ko smo i šta smo, u školu kad dođemo ko ima oba roditelja, ko nema, ko je usvojen, ko je iz doma i koje ste nacionalnosti. Dižu se ruke.''
Dok su jedni tvrdili da je ovaj grad dobar primjer tolerancije zbog činjenice da nije pretrpio ratna razaranja, drugi su bili suprotnog mišljenja.
''Djeca su danas toliko puna mržnje da to nije normalno. Djeca koja nisu mogla da osjete uopšte taj rat, znači to su neke novije generacije, toliko su puni mržnje kao da su oni ratovali", napominje Maja, a Sofija dodaje: "Najveći je problem u manjku informisanosti i obrazovanosti djece, što nemaju uopšte pojma o tome, a pričaju samo zato što su čuli negdje od nekoga da treba onog drugačijeg mrziti.''
Hrabri i plemeniti ljudi za primjer drugima
Grupa „In spe“ pogledala je i film „Pravednik svijeta“ o penzionisanom direktoru škole u Bijeljini Lazaru Manojloviću koji se u ratu otvoreno suprostavio srpskom nacionalizmu. Mladi su se divili Manojlovićevoj hrabrosti i plemenitosti, zaključujući kako takvi ljudi treba da budu svima primjer. S druge strane, mladi tvrde da je njihovo okruženje danas puno predrasuda i stereotipa.
''Recimo, ja živim u naselju u kojem je većinsko stanovništvo muslimansko, a meni ne smeta što je moj komšija musliman, što mi je prvi komšija pravoslavac ili takvo nešto, tako da, bitno je da smo ljudi'', kaže maturant Katoličkog školskog centra u Banjaluci Bojan Kovačević.
Nakon dokumentarnog filma o Baljvinama, mjestu u kojem su Bošnjaci i Srbi živjeli složno i u ratu, dio mladih komentarisao je da je to utopistička situacija za BiH, dok su drugi mislili da je to uobičajeno za naše ljude. Nacionalizam se ipak najviše pripisivao onima koji pamte rat. Na pitanje u kojem uzrastu je nacionalizam kod mladih najviše prisutan – većina ih je odgovorila da je najzastupljeniji u starijim razredima osnovne, potom u srednjoj školi, a najmanje ga je na fakultetima. Jovana Vuković iz Ekonomske škole, potvrđuje da kod njenih vršnjaka postoje predrasude.
''Ja svaki put kada idem u Sarajevo, a idem često, barem oni koji me znaju, znaju da uvijek svaki put govore ; kako možeš, jer njima roditelji nikad ne bi dali da idu u Sarajevo. Većina ih nikad nije bila.''
Učesnici diskusije u Banjaluci složili su se da, iako političari snose najveći dio odgovornosti za današnje podjele, krivicu snose i građani koji biraju one koji zastupaju politiku nacionalizma. Mladi su tokom rasprave zaključili da obrazovni sistem treba preuzeti najbitniju ulogu u iskorjenjivanju mržnje, netrpeljivosti i podjela kod mlađe populacije. Upoznavanje i razgovori prepoznati su kao izuzetno važni u prevazilaženju posljedica rata.
Diskusija sa grupom „In Spe“ pokazala je da mladi imaju različite stavove, ali da su otvoreni za mišljenja drugih i spremni čak mijenjati svoja ako postoje kvalitetni argumenti. U udruženju građana „Zdravo da ste“ smatraju da su priče iz serijala „20 godina poslije“ dobar primjer da se mladi upoznaju s problematikom rata i njegovih posljedica, ali iz ugla ljudskosti, a ne politike.
Dvadesetak mladih ljudi iz grupe „In spe“, koja djeluje u udruženju građana „Zdravo da ste“, raspravljali su o tome kakve posljednice je ostavio rat u BiH i kako se danas one mogu prevazići.
Nakon filma „VD mama“ o Zorki Kaišarević iz Doboja koja je usvojila Elvedinu i Adija Mehića, grupa mladih raspravljala je o diskriminaciji i toleranciji. Na pitanje da li je priča o ovoj porodici danas pravilo ili izuzetak, Maja Mirosavljević iz banjalučke Ekonomske škole kaže:
''Mislim da i danas gledaju previše na to, bar u našem okruženju, meni se tako čini i da je bitno kao koje je vjeroispovijesti.''
Njena koleginica Sofija Krneta kaže da je nakon svega ostala osnova za podjele.
''Ono što je meni ostalo u sjećanju, a i dan danas se radi, je da je ostala osnova da se mi klasifikujemo po tome ko smo i šta smo, u školu kad dođemo ko ima oba roditelja, ko nema, ko je usvojen, ko je iz doma i koje ste nacionalnosti. Dižu se ruke.''
Dok su jedni tvrdili da je ovaj grad dobar primjer tolerancije zbog činjenice da nije pretrpio ratna razaranja, drugi su bili suprotnog mišljenja.
''Djeca su danas toliko puna mržnje da to nije normalno. Djeca koja nisu mogla da osjete uopšte taj rat, znači to su neke novije generacije, toliko su puni mržnje kao da su oni ratovali", napominje Maja, a Sofija dodaje: "Najveći je problem u manjku informisanosti i obrazovanosti djece, što nemaju uopšte pojma o tome, a pričaju samo zato što su čuli negdje od nekoga da treba onog drugačijeg mrziti.''
Hrabri i plemeniti ljudi za primjer drugima
Grupa „In spe“ pogledala je i film „Pravednik svijeta“ o penzionisanom direktoru škole u Bijeljini Lazaru Manojloviću koji se u ratu otvoreno suprostavio srpskom nacionalizmu. Mladi su se divili Manojlovićevoj hrabrosti i plemenitosti, zaključujući kako takvi ljudi treba da budu svima primjer. S druge strane, mladi tvrde da je njihovo okruženje danas puno predrasuda i stereotipa.
''Recimo, ja živim u naselju u kojem je većinsko stanovništvo muslimansko, a meni ne smeta što je moj komšija musliman, što mi je prvi komšija pravoslavac ili takvo nešto, tako da, bitno je da smo ljudi'', kaže maturant Katoličkog školskog centra u Banjaluci Bojan Kovačević.
Nakon dokumentarnog filma o Baljvinama, mjestu u kojem su Bošnjaci i Srbi živjeli složno i u ratu, dio mladih komentarisao je da je to utopistička situacija za BiH, dok su drugi mislili da je to uobičajeno za naše ljude. Nacionalizam se ipak najviše pripisivao onima koji pamte rat. Na pitanje u kojem uzrastu je nacionalizam kod mladih najviše prisutan – većina ih je odgovorila da je najzastupljeniji u starijim razredima osnovne, potom u srednjoj školi, a najmanje ga je na fakultetima. Jovana Vuković iz Ekonomske škole, potvrđuje da kod njenih vršnjaka postoje predrasude.
''Ja svaki put kada idem u Sarajevo, a idem često, barem oni koji me znaju, znaju da uvijek svaki put govore ; kako možeš, jer njima roditelji nikad ne bi dali da idu u Sarajevo. Većina ih nikad nije bila.''
Učesnici diskusije u Banjaluci složili su se da, iako političari snose najveći dio odgovornosti za današnje podjele, krivicu snose i građani koji biraju one koji zastupaju politiku nacionalizma. Mladi su tokom rasprave zaključili da obrazovni sistem treba preuzeti najbitniju ulogu u iskorjenjivanju mržnje, netrpeljivosti i podjela kod mlađe populacije. Upoznavanje i razgovori prepoznati su kao izuzetno važni u prevazilaženju posljedica rata.
Diskusija sa grupom „In Spe“ pokazala je da mladi imaju različite stavove, ali da su otvoreni za mišljenja drugih i spremni čak mijenjati svoja ako postoje kvalitetni argumenti. U udruženju građana „Zdravo da ste“ smatraju da su priče iz serijala „20 godina poslije“ dobar primjer da se mladi upoznaju s problematikom rata i njegovih posljedica, ali iz ugla ljudskosti, a ne politike.