Tenzije u Armeniji i zabrinutost zbog ruskih mirovnih snaga u Azerbejdžanu

Armenska policija uhapsila je lidera opozicije i nekoliko drugih nakon što su u srijedu 11. novembra pokušali da organizuju protest tražeći ostavku premijera Nikola Pašinijana zbog sporazuma o prekidu vatre kojim su okončane borbe sa Azerbejdžanom zbog Nagorno-Karabaha.

Demonstranti su uzvikivali “Nikol je izdajica” prije nego što su uhapšeni u glavnom gradu Erevanu, no nakon njihovog hapšenja, drugi su se počeli okupljati u znak protesta.

Pročitajte i ovo: Hapšenja na protestima u Jerevanu

Ulični skupovi su zabranjeni pod vojnim zakonom, koji je Armenija nametnula zbog borbi u Nagorno-Karabahu, teritoriji zbog koje se od 27. septembra vode borbe tokom kojih je hiljade ljudi poginulo. Teritorija je priznata kao dio Azerbejdžana, no naseljavaju je etnički Armenci koji ne priznaju vlast.

Kriza u Armeniji

Erevan, glavni grad Armenije, ušao je u političku krizu zbog primirja. Kako su demonstranti ranije ušli i u zvaničnu rezidenciju armenskog premijera Nikola Pašinijana, bilo je i nagađanja da će armenski lider biti srušen, i da bi primirje, zajedno sa velikim gubicima na bojnom polju, moglo vratiti promoskovske nacionaliste na vlast.

Pašinijan je odluku o potpisivanju primirja nazvao “neizrecivo bolnom”. Rekao je da je potpisao nakon “dubinske analize vojne situacije” dan nakon što su azerbejdžanske snage zauzele drugi najveći grad u Nagorno-Karabahu.

“Ovo nije pobjeda, ali poraza neće biti dok ne priznate da ste poraženi. Nikada nećemo priznati da smo poraženi i ovo bi trebao da bude početak našeg razdoblja nacionalnog jedinstva i preporoda,” rekao je Pašinijan.

Pročitajte i ovo: Armenija, Azerbejdžan i Rusija potpisale sporazum o okončanju rata zbog Nagorno-Karabaha

Sporazum o primirju traži od armenskih snaga da napuste teritorij koji još uvijek kontrolišu unutar sedam azerbejdžanskih regija oko Nagorno-Karabaha koje su okupirali od kada je rat između dvije zemlje završen 1994. godine.

Azerbejdžanske snage će zadržati kontrolu nad svim okupiranim teritorijama koje su zauzele u ratu koji je počeo ove godine 27. septembra, uključujući i drugi najveći grad Sušu.

Baku se također složio da dopuste raspoređivanje ruskih snaga u svojstvu mirovnih snaga. Ruski položaj će uključivati i trasu nove ceste koja će se graditi kroz azerbejdžansku četvrt Lachin.

Oko 400 pripadnika ruskih mirovnih snaga već je raspoređeno 10. novembra kao dio petogodišnje mirovne misije, sa ciljem da kontroliraju primirje i implementaciju okončanja nemira u zoni Nagorno-Karabaha. Ukupno oko 2.000 vojnika bit će raspoređeno.

Pročitajte i ovo: Nemiri u Armeniji, dok Rusija raspoređuje trupe u Nagorno-Karabahu

U međuvremenu Pašinijan se složio da će dopustiti novi tranzitni koridor kroz južnu Armeniju, koji bi Bakuu omogućio vezu sa jugozapadnom enklavom Naxicivan. Ruske mirovne snage također će biti raspoređene u tom tranzitnom koridoru.

Uloga Turske?

U sporazumu se, nejasno, spominje i uloga Turske, odnosno njena prisutnost u “zajedničkom centru za nadzor primirja”, što izaziva zabunu oko uloge koju bi turske snage mogle imati u budućim mirovnim operacijama.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan kasnije je rekao da su sa Rusijom potpisali sporazum o uspostavi zajedničkog centra za nadzor prekida vatre, te da će te dvije zemlje sarađivati, prenosi Reuters.

Fuad Šabazov, istraživač u Centru za strateške komunikacije u Bakuu rekao je za Radio Slobodna Evropa na engleskom jeziku, da je turska uključenost neophodna kako bi azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev pristao da dopusti korištenje ruskih mirovnih snaga na azerbejdžanskom tlu.

“Azerbejdžan se složio sa ruskim mirovnim snagama samo pod uslovom da i turski vojnici budu prisutni na terenu”, rekao je. “Još uvijek se pitamo o detaljima toga, šta će raditi turske snage i gdje će tačno biti smještene. Ne znam da li će biti veliki broj turskih vojnika”, rekao je Šabazov. “Ukoliko bude veliki broj turskih snaga, Rusija će očito biti nezadovoljna”.

On je također dodao da je javno mišljenje o Rusiji veoma loše u Azerbejdžanu.

“Postoji problem povjerenja između Azerbejdžana i Rusije. Dakle, Azerbejdžanci vide turske snage kao stvarni garant stabilnosti”.

Šabazov također navodi da ne bi bio iznenađen da je iz Bakua insistirano da će pristati na ruske snage “jedino pod uslovom da budu zastupljeni i turski vojnici”.

Rizici za Baku

Azerbejdžanske opozicione stranke imaju veoma različite stavove o sporazumu o primirju.

Arif Hacili, šef Musavat stranke, izrazio je žaljenje što nisu održane konsultacije sa političkim strankama, članovima parlamenta ili azerbejdžanskim građanima. On je također rekao da je primirjem prekršen ustav jer su strane trupe raspoređene u Azerbejdžan bez odobrenja parlamenta.

Politički analitičar Rauf Mirkadirov rekao je da je 10. novembar “crni dan” u historiji Azerbejdžana.

On je rekao da historija neće na Alijeva gledati kao na “spasitelja” zemlje jer dopušta ruskim trupama da uspostave prisutnost u državi, što je nešto, kako on kaže, što je Baku izbjegavao od kada je Azerbejdžan postigao nezavisnost od Sovjetskog Saveza 1991. godine.

Bijes u Jerevanu, veselje u Bakuu

Sejmur Hazi, zamjenik opozicione stranke azerbejdžanskog Narodnog fronta, rekao je da podržava vojsku i da smatra da je rat dobijen. “Ali stranka je zabrinuta povratkom ruske vojske u regiju nakon dugo vremena."

Matthew Bryza, bivši američki ambasador u Azerbejdžanu koji je služio kao izaslanik Washingtona u Minsk grupi OSCE-a, slaže se da su ruske mirovne snage na azerbejdžanskom teritoriju “negativna” stvar za Baku.

“Ali sveukupno, ovo je velika pobjeda za Alijeva” rekao je on za RFE/RL. “Azerbejdžan vraća kontrolu nad svih svojih sedam teritorija i dijelova Nagorno-Karabaha bez promjene statusa u Karabahu. Ovo je najveća diplomatska pobjeda u historiji nezavisnog Azerbejdžana”.

U vezi sa političkom situacijom u Erevanu, Bryza kaže kako će Kremlj biti sretan ako Pašinijan bude prisiljen da odstupi sa vlasti kao rezultat konflikta. “Armenija je izgubila rat i ovo je za njih velik strateški poraz”, rekao je. “To je vjerovatno najgora stvar koja se dogodila u Armeniji od kada su boljševici preuzeli vlast, a možda čak i od 1915.”

Pašinijan je imao “priliku da postigne puno bolji dogovor”, ali je odbacio ranije dogovorena “osnovna načela” sadržana u tri ranija sporazuma o prekidu vatre, kaže Bryza.

Richard Giragosian, šef Centra za regionalne studije u Erevanu rekao je za RFE/RL da Pašinijan nije imao izbora.

“Da budem iskren… nakon što smo izgubili Sušu, morali smo prihvatiti stvarnost - ako ne prihvatimo sporazum koji diktira Rusija, mogli bismo izgubiti cijeli Nagorno-Karabah”, rekao je. “Nismo imali alternative. Potpisivanjem sporazuma, spasili smo ljude, ostatak teritorije i zaustavili rat. To su bila važna postignuća.”

Bryza je dodao da je Pašinijan imao podršku, ali da nije bio dobro organizovan. “Rusija je znala da ako i kada Armenija izgubi rat, Pašinijan će se vrtjeti i bit će spreman da padne sa itice, i da će njegova politička karijera biti gotova.”

Potpisivanje sporazuma došlo je u momentu kada su azerbejdžanske snage ostvarile značajne dobitke na bojnom polju, sa zauzimanjem strateškog grada Sušija, drugog najvećeg grada u spornoj regiji, udaljenog samo 15 kilometara od glavnog grada Stepanakerta.

Pročitajte i ovo: Ko se bori u Nagorno-Karabahu i zbog čega?

Nagorno-Karabah je dio Azerbejdžana ali ga naseljavaju većinski etnički Armenci, negdje oko 150.000 stanovnika, koji odbacuju azerbejdžansku vlast. Ova regija danas preživljava gotovo u potpunosti zahvaljujući budžetskoj podršci Armenije i donacijama armenske dijaspore širom svijeta.

Sukobi su eskalirali 27. septembra i na najgorem su nivou još od devedesetih, kada je u Nagorno-Karabahu ubijeno 30.000 ljudi.

Napori Minsk grupe OSCE-a kojom predsjedavaju Rusija, Francuska i Sjedinjene Države, nisu donijeli nikakve rezultate od 1992. godine, a tri prethodna primirja potpisana tokom posljednjeg konflikta nisu se uspjela održati.