Analitičari u Hrvatskoj kažu kako je u ponedjeljak na sastanku u Cavtatu izražena potpora izgradnji Jadransko-jonske autoceste dobra stvar, ali da Hrvatska u novonastaloj situaciji treba bolje iskoristiti svoje članstvo u Europskoj uniji i svoju geostratešku poziciju.
Hrvatska najvjerojatnije odustaje od toga da trasa buduće Jadransko-jonske autoceste ide pored Dubrovnika i slaže se da trasa ide sjevernije - teritorijem Bosne i Hercegovine - a da Dubrovnik bude povezan priključkom, iako konačna odluka neće biti donesena prije 2020. godine.
Resorni hrvatski ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić ima geografske i ekološke argumente za takvo rješenje.
„Gotovo je nemoguće da nastavak autoceste od Ploča ide kroz hrvatski teritorij, iz ta dva vrlo jasna razloga. Vrlo je važno napraviti spoj na Dubrovnik u budućnosti, a ne da autocestu u budućnosti gurnemo u zaštićeni grad kao što je Dubrovnik“, pojašnjava ministar.
Lokalni dubrovački HDZ odmah je optužio premijera Zorana Milanovića da radi suprotno hrvatskim interesima, međutim dubrovačka HDZ-ova europarlamentarka Dubravka Šuica pitanje trase postavlja šire:
„Treba sagledati interese šire regije, interese Europske unije. Integriranje jugoistoka Europe treba sagledati u širem kontekstu događanja između Ukrajine i Rusije. Nije to samo pitanje trase, to je i pitanje geopolitike na ovim područjima“, konstatira Šuica.
Bivši dugogodišnji hrvatski ministar vanjskih poslova i dobar poznavatelj problematike Mate Granić kaže kako je cilj susreta u Cavtatu bio usuglašavanje stavova sudionika pred skup u Berlinu, ali čak i više od toga - postizanje konsenzusa oko trase Jadransko-jonske auto ceste.
Mate Granić
„Dakle, primarno ipak vezano uz Jadransko-jonsku autocestu, jer je takav bio sastav sudionika sastanka. Mislim da postoji apsolutni interes svih zemalja da se ta autocesta napravi, i da se naravno financira europskim novcem“, ocjenjuje Granić.
Granić se slaže da je ova cesta dobar projekt u zajedničkom interesu i Europske unije i država čijim teritorijem bi trebala prolaziti, ali misli da se Hrvatska ne bi smjela na tome zaustaviti.
„Osim ovog projekta, Hrvatska mora iskoristiti i svoju poziciju članice Europske unije i svoj geopolitički položaj na sastanku sa kancelarkom Merkel i oko nekih drugih pitanja – npr. izgradnje terminala za ukapljeni plin (LNG) u Omišlju na Krku i nekih drugih pitanja koja su primarno hrvatski interes“, naglašava Granić.
Je li moglo više?
Anđelko Milardović iz Centra za europske i globalizacijske studije podsjeća da Europska unija ima 11,5 milijardi eura za projekte prekogranične suradnje, odnosno za infrastrukturu.
„Dakle, na taj način se taj prostor želi stabilizirati i prometno integrirati sa Europskom unijom“, kaže Milardović.
Druga je razina jučer Cavtata, a u četvrtak Berlina – ukrajinska kriza i njezin utjecaj na jugoistok Europe.
„Ja to iščitavam kao pokušaj ohrabrivanja i nagrađivanja zemalja regije – da ih se nagradi, ali i da ih se otrgne iz zagrljaja ruskoga mede“, navodi Milardović.
Ministar u Račanovoj vladi Božo Kovačević bio je član komisije koja se bavila trasom i problemima u izgradnji autoceste Zagreb – Split – Dubrovnik, koja se u svom završnom dijelu preklapa s Jadransko-jonskom autocestom. On podsjeća da je već onda struka upozoravala da je promet premalen da bi se izgradnja autoceste u punom profilu do Dubrovnika isplatila, a da je tada upravo HDZ inzistirao na terasi preko Hercegovine, kako bi se Hercegovinu više približilo Hrvatskoj. On vjeruje da će cost-benefit analize pokazati da je ta autocesta isplativa i za Europsku uniju i za njoj susjedne zemlje koje će ovako biti prometno integrirane.
„Je li Hrvatska mogla postići više? Teško je na to odgovoriti. Ja mislim da je ključno pitanje način na koji će hrvatska profitirati od činjenice da je ona najveći dio svoje dionice te buduće Jadransko -jonske autoceste već izgradila užasno skupim kreditima. Mislim da bi se hrvatski pregovarači trebali izboriti za to da lakše podnesemo nesnosan financijski teret izgradnje postojećih autocesta“, konstatira Kovačević.
Kovačević se nada da je to stvaranje pretpostavki za dalje širenje Europske unije, jer Hrvatskoj – po njegovom mišljenju - nikako ne odgovara da ostane njezino predziđe.