Za ratni zločin počinjen od 1992. do '95. godine nad muslimanima Bukovice kada je smrtno stradalo šest lica, a dva čovjeka su nakon torture izvršila samoubistvo, kada je opljačkano oko stotinu kuća i imanja, a nekoliko stotina ljudi protjerano, crnogorsko Tužilaštvo otvorilo je istragu u kojem je pred bijelopoljskim sudom svjedočio 80-ogodišnji Šaban Rizvanović, jedan od ključnih svjedoka i žrtava progona.
Šaban Rizvanović, danas 80-ogodišnji Bukovičanin nastanjen u Sarajevu, svjedočio je pred istražnim sudijom Višeg suda u Bijelom Polju, Milanom Smolovićem, o zločinima koje su u periodu od '92. do '95. činile vojne, policijske i paravojne jedinice na teritoriji Bukovice, mjesne zajednice u pljevaljskoj opštini, čiji je predsjednik sve do početka progona Bukovičana i bio. Šaban Rizvanović se smatra jednim od ključnih svjedoka čija je priča koju je u svom dokumentu objavio Fond za humanitarno pravo iz Beograda, a koju je on ponovio bosanskom Tužilaštvu koje je to prosijedilo crnogorskim kolegama, smatraju mnogi, jedna od polazišta za pokretanje istrage kojom su do sada organi gonjenja obuhvatili sedam lica, pripadnika rezervnog sastava vojske i policije s početka devedesetih. Uoči davanje iskaza u bijelopoljskom Višem sudu Rizvanovića smo upitali kako je reagovao kada su ga pozvali da svjedoči u Crnoj Gori
«Rekao sam da ću doći, ako treba i u Crnu Goru, ili u Hag. Ako treba svugdje ću ići da svoju pravdu tražim, što sam nastradao i kako sam nastradao u Bukovici, i da pričam što je bilo», kaže Rizvanović.
A '93., kaže Rizvanović, učinio je nešto što će ga, ispostavilo se, puno koštati. Nije se složio da Bukovičani u svoja sela pozovu tadašnju Jugoslovensku Narodnu Armiju. Zajedno sa policijom vojska je ipak došla. Tortura nad Bukovičanima su intenzivirane i Rizvanovića su pretukli:
"'93. je bila crna i žalosna. Da ti ja pričam o '93. Nijesam ja branio vojsci da dođe zbog neke zle namjere. Ja sam vojnik bio pet godina, ja sam bio aktivni podoficir. Ja na to nijesam ništa loše gledao, nego sam mislio, radi reda, radi straha građana. Jer čim dođe vojska, zna se da je tu nešto počelo. Ali kad se pomolila na vrata prva mašinka, a čovjek za njom ulazi, ja sam onda vidio da ništa nije u redu. On kaže: "Izlazi napolje". "Ma kud, bolan, napolje", velim ja. "Ma, izlazi napolje kad ti kažem, izlazi napolje". Čeka pet vojnika pred vratima», svjedoči Rizvanović.
Nakon toga su Rizvanovića vojnici, rezervisti, odveli iza kuće i ispitivali ga gdje je bio mimulih dana. «Rekoh: "Pek'o, rakiju, bogomi, kod kazana". Ovaj kaže: "Kakva rakija, ti si gonio "beretkama" brašno". Onda je on mene oborio na zemlju i ja sam pao», priča Rizvanović.
Što je bilo dalje i ko su bili oni koji su ga tukli Rizvanović je ispričao istražnim organima, a oni su ovaj predmet, podsjetimo, proglasili službenom tajnom zbog čega ni ovo svjedočenje za naš radio ne može sadržati detalje. Podsjetimo i da je Više tužilaštvo u Bijelom Polju pokrenulo istragu protiv sedam lica zbog sumnje da su izvršili zločin u pljevaljskoj Bukovici '92. i '93. gdje je osam osoba izgubilo život, stotinu kuća je popaljeno, a nekoliko stotina Bošnjaka protjerano. Bukovica je i inače jedini slučaj ratnih zločina počinjenih nad crnogorskim državljanima za koje se sumnja da su ga i počinili državljani Crne Gore. Većina od nekoliko stotina protjeranih ljudi nije se nikada vratilo u svoje domove u Bukovici. Tamo danas na teritoriji od 104 kilometra kvadratna, koliko je velika mjesna zajednica Bukovica, živi tek pedesetak Bošnjaka koji su prije egzodusa činili skoro tri četvrtine tamošnjeg stanovništva. Šaban Rizvanović kaže da je poslednjih godina u Bukovicu dolazio od izbora do izbora u Crnoj Gori.
«Međutim, kada sam prvi put '98. došao, kuća je bila uništena, povađeni kablovi od struje, polupani prozori, polupana vrata, vodu su pustili da teče kroz nju i temelji su potonuli", kaže.
U Bukovici danas nema gdje prenoćiti, priča Ruzvanović, sjećajući se njene nekadašnje ljepote.
«Nije bilo kulture koja u Bukovici nije uspjevala. Imao sam 80 ovaca. Držao sam krave, volove, imao sam pčele, imao sve, sada nemam ništa. Jahao konja sedlanika što nije ni jedan u Bukovici jahao. Mogao sam to kao odbornik, kao priznat čovjek, kao domaćin. Sve mi je to propalo», kaže.