Devetogodišnji Kevin iz Bijeljine mašta da postane uspješan čovjek. Svaki dan dolazi u Dnevni centar "Otaharin" u Bijeljini, gdje uči, a u popodnevnim satima odlazi u školu i na trening.
"Volim se igrati s drugovima i s rođacima. Volio bih u životu postati policajac", kaže Kevin, romski dječak sa kojim smo razgovarali u ovom dnevnom centru, uz Đurđevdan, jedan od najvažnijih romskih blagdana.
Kevin osim škole ide i na treninge
Sanita Smajić, danas učiteljica mnogim generacijama, nekada je i sama bila članica ovog centra simboličnog imena "Otaharin", koje označava zoru ili novo jutro, a koji joj je pomogao da ostvari svoje snove.
"Ja sam upisala Pedagoški fakultet i mnogo mi znači to što radim s djecom, sa svojom djecom. Kada kaže svojom djecom, mislim na djecu iz dnevnog centra. Mnogo volim djecu, a mislim da i oni mene vole", kaže Sanita Smajić.
Saniti je centar u kojem danas podučava djecu pomogao da ostvari snove
Romi u Bijeljini, kao uostalom u cijeloj Bosni i Hercegovini, kako kažu, trebaju veću podršku društva u nastojanjima da se obrazuju. Amira Alimanović se prisjeća kada je ostala samohrana majka s dvoje male djece i svoje borbe za njihovo obrazovanje:
"Oni su shvatili da nema ništa bez škole i zaposlenja. Moj sin koji sada ima 15 godina, on je čak htio da odustane od školovanja. Bio je u takvom društvu, s djecom koja su van školskog sistema. Pubertet je mnogo utjecao na njega. Ali, ja sam se borila da ne odustane. Tražila sam pomoć od psihologa jer nisam imala muža, on je nastradao u saobraćajnoj nesreći. Animirala sam i direktora škole da razgovara s njim, a molila sam i nastavnike da dolaze našoj kući kako bi on učio. I stvarno mi je ta upornost mnogo pomogla. On je danas super učenik i već razmišlja i bira koju će srednju školu upisati. Borila sam se prvo da ih upišem u školu jer sam znala da kada završe škole onda će uspjeti sve sami kada budu bili veliki", priča Amira Alimanović za Radio Slobodna Evropa.
Senada kaže kako bi voljela da njena djeca završe školu, kako ne bi morala poput nje prikupljati staro željezo i karton
Mnogi Romi, poput Senade iz Bijeljine, žive od prikupljanja starog željeza i kartona.
"Da nije ovog centra koji mi hrani djecu, ja ne znam šta bi bilo sa mnom. Oni me spase. Ni ja se ne dam. Moram biti jaka. Djecu moram školovati. Kako sam ja završila osmi razred da tako i moja djeca završe. Da imaju svoj hljeb, da ne zavise ni od koga. Voljela bih da ne pate kao ja, da ne hodaju i ne vise po kantama. Ja svoju djecu uvijek odgajam da trebaju biti dobri i da među nama treba vladati sloga. Ako nema sloge onda nemamo ništa. Djeca me slušaju. Sanel hoće da trenira i ako ga jedan dan ne pustim odmah plače", priča Senada koja ima troje djece.
Još je uvijek mnogo romske djece koja u Bijeljini jedini topli obrok dobiju u udruženju "Otaharin".
"Kada ih god sretnem, uvijek im kažem da dođu u naš centar jer tu imaju uvijek nešto za pojesti. Tu se mogu i okupati i uraditi zadaću. Svaki put ih potičem da redovno idu u školu, jer je obrazovanje na prvom mjestu", kaže studentica i učiteljica Sanita.
Vaš browser nepodržava HTML5
Iz kontejnera u školu
Indira Bajramović iz Tuzle također je svoj rad posvetila djevojčicama romske nacionalnosti i sve što traži od njih je da se redovito školuju. Njen rad i posvećenost djevojčicama prepoznala je i Europska unija, koja joj je dodijelila posebno priznanje za afirmaciju Roma na Zapadnom Balkanu. Indira je nagradu prihvatila isključivo kao afirmaciju i odgovornost da nastavi svoju borbu.
"Ja živim njihov život. Mnoga djeca danas trebaju pomoć. Mi imamo sada problem što djeca u školi trebaju nositi naočale. Borimo se da im to osiguramo. Zato je dosta više tog podizanja svijesti, dosta je okruglih stolova, dosta je konferencija. Smatram da treba doći direktno u zajednicu jer samo tako možemo osvijestiti ljude koji žive u zajednici i pokazati institucijama da su Romi jako, jako vrijedni. Živim za taj dan kada ćemo i mi Romi doživjeti da ćemo postati ravnopravni. Od takvog cilja nikada ne treba odustati", naglašava Indira Bajramović.