O povratku stanovništva u predratne domove, u Bosni i Hercegovini priča se već više od 20 godina i uložen je veliki novac.
Međutim, kakvi su stvarni rezultati, bilježimo primjer u selu Borovčići, u općini Nevesinje, u istočnoj Hercegovini, gdje od predratnih oko 200 stanovnika danas živi samo jedan stalni povratnik.
Kako živi, Ahmet Čolić je ispričao za Radio Slobodna Evropa.
Selo Borovčići kod Nevesinja, u bh. entitetu Republika Srpska, do 1992. godine imalo je 30-ak domaćinstava i oko 200 stanovnika. Danas se u tom, snijegom zavijenom, planinskom kraju istočne Hercegovine, još uvijek mogu vidjeti ruševine.
Selo Borovčići kod Nevesinja, u bh. entitetu Republika Srpska, do 1992. godine imalo je 30-ak domaćinstava i oko 200 stanovnika
Tu stalno živi jedino Ahmet Čolić, koji se u svoju porodičnu kuću vratio prije 17 godina. Ostali stanovnici, koji su preživjeli rat, razasuti su širom planete.
"Ljudi su otišli, izbjegli. Mostar, Sarajevo... Novi Zeland, Amerika, Njemačka... Dolje su porodice stekli, nema želje da se vrati. Jedini sam ja, kao što vidite", ispričao je Ahmet za Radio Slobodna Evropa.
Ahmet se bavi stočarstvom. Sada vodi brigu o povećem stadu ovaca i nešto koza. Živi od prodaje kurbanskog mesa i domaćeg povrća, poput krompira, luka, cvekle, kupusa ili mrkve.
"Pošli smo sa 13 ovaca i sad smo došli na 200. To je i ulaganja i troška i dobiti. Sad, ne kontam koliko na mostu dobije na ćupriji izgubi, nije to sad uopšte bitno. Bitno je da imaš pos’o, da se ne sekiraš, to je po meni najosnovnije. Nemaš stresa", dodaje Ahmet.
Ahmetova porodica, supruga i troje djece, žive u 60-ak kilometara udaljenom Mostaru, u dolini Neretve, u drugom entitetu – Federaciji BiH. Do Mostara se dolazi uglavnom teško prohodnim, planinskim, snijegom zametenim putevima.
"Za mene to ne predstavlja nikakav problem. Mislim, ne bi trebalo. Tako isto i žena dođe ljeti, zimi. Živi se, radi se. Raditi je svugdje, i u Mostaru i u Sarajevu. Što kaže meni jedan jaran iz Sarajeva, kaže ‘Ahmo, bolje ti je ovdje 500 maraka (oko 250 eura), nego u Sarajevu 1.500 (oko 570 eura)", priča Ahmet.
Ahmetu godinama oko stoke pomaže dugogodišnji prijatelj, Kemal Ahmetović, koji je inače iz Kaknja
Ipak, Ahmet nije sasvim sâm. Već godinama mu oko stoke pomaže dugogodišnji prijatelj, Kemal Ahmetović, koji je inače iz Kaknja. "Tako da sam ostao evo desetak godina ovdje. Nešto je dao svojih ovaca, pa je i meni slađe raditi. Uglavnom, deveramo, radimo. Zajednički", kaže Kemal.
Pročitajte i ovo: Život u jednom, prava u drugom entitetuAhmet i Kemo kažu da na nevesinjskom području ima uslova ne samo za stočarstvo i poljoprivredu, nego i za seoski turizam. Tako u slobodno vrijeme, skupljaju stare alate, pa ispred kuće slučajni prolaznici ili namjernici mogu vidjeti pravu malu izložbu pomalo već zaboravljenih alatki, koje su se u tom kraju stoljećima koristile.
Uglavnom, deveramo, radimo. Zajednički, kaže Kemal
"Da hoće malo vlasti da pomognu. Ne moraju oni materijalno, ali za plasman. Da kaže: ‘Ahmo, proizvedi 200 kurbana, otići će ti u Sarajevo, u Islamsku zajednicu’, a ne da uzuimaju iz Novog Zelanda ili iz Rumunije, iz Mađarske, za jedan euro, a kod nas je pet maraka po kilu", objašnjava Čolić.
"Ne bi bilo loše kad bi malo se država pobrinula o ovim povratnicima. Uz to bih i ja sa svojim kolegom, da nečim pomognu, da ne bi mi išli dalje, tako da bi ostali ovdje", dodao je Kemal Ahmetović.