Mirsada Hukić dopisni je član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Kao mikrobiolog, još je u ratu, u neuslovnim laboratorijama, istraživala uzroke i posljedice mišije groznice. Tako se svrstala među vodeće mikrobiologe u svijetu. Već 12 godina redovni je član Evropske akademije nauka i umjetnosti. Njeno otkriće Tuzla43 nalazi se u medicinskim enciklopedijama. Iako svjesna svih problema u bh. društvu, nezavidne pozicije Akademije nauka i umjetnosti BiH, te minornog ulaganja u razvoj nauke, Mirsada Hukić ne posustaje, već traži nove načine za razvoj nauke u BiH.
Hukić: Pred kraj rata izbila je jedna velika epidemija. Ta epidemija je bila zastrašujuća jer je u jednom momentu oko hiljadu vojnika bilo izloženo riziku od infekcije. Meni je u oko pala jedna nelogičnost - bilo je to puno vojnika koji su bili sličnih godina života, živjeli na istom mjestu, jeli istu hranu. Međutim, jedna grupa je obolijevala sa vrlo teškom kliničkom slikom, sa hemoragijama i veliki broj ih je umirao, dok je druga imala blagu kliničku sliku. Mi smo posumnjali na infekciju sa hantavirusima, ali to nismo mogli dokazati. Obratili smo se Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji - i na moju sreću, Svjetska zdravstvena organizacija povezala me sa švedskim institutom za istraživanje zaraznih bolesti. Ja sam u prvi mah prikupila serume bolesnika i poslala - gotovo svi su serumu pozitivni na hantavirus.
To nije riješilo moju dilemu zašto jedni ovako obolijevaju, a jedni onako. Onda sam odlučila da krenem u lov na miševe. Išla sam koliko sam mogla, a kada sam vidjela da je to baš teško, dogovorila sam se sa vojnicima da oni hvataju miševe za mene i da mi ih donose, tako da sam ja u toku rata plaćala miševe po 10 maraka. I onda sam u Švedskoj završila taj dio pregleda organa, i to je bio pun pogodak. Mi smo tada dokazali da je ta epidemija na jednom ograničenom području bila uzrokovana sa dva različita hantavirusa. Jedan je bio puumala, a drugi je bio dobrava. Međutim, kada sam analizirala taj drugi virus - dobrava, vidjela sam da je on drukčiji od dobrava virusa koji je bio izlovan u Sloveniji. I to je taj virus prvi koji smo mi izlovali i ja sam mu dala ime Tuzla43 jer sam ga iz 43. miša izlovala.
Analizirajući rezultate seroloških reakcija bili smo jako zbunjeni. U početku bio nam je najviši tzv. titar za jednu vrtstu hantavirusa. Kasnije taj je opao, a narastao drugi titar antitjela. I onda jednostavno nismo mogli da zaključimo koji je virus uzrok bolesti kod ljudi. Ja sam došla do jednog fantastičnog rezultata da rani ti serumi nisu podobni za tipizaciju virusa, da su to antitjela koja su specifična samo za tu čitavu grupu, da ne možemo znati koji je, nego da moramo imati te kasne konvalescentne serume da bismo postavili dijagnozu. I to smo publikovali. Taj rad je najcitiraniji, 150 i više puta je publikovan u stranoj litertuari, i postao je jedan od glavnih, temeljnih članaka za tumačenje rezultata seroloških reakcija. Onda smo pratili bolesnike čak 10 godina i zatim smo pratili da li ostavlja trajne posljedice i dokazali smo da ovaj naš virus Tuzla43 ostavlja posljedice, mada se smatralo do tada da poslije preboljele hemoragijske groznice nema nikakvih problema.
Hukić: Ja sam prvo bila presretna što su me pored toliko ljudi izabrali u Akademiju i pitala sam čime sam ja to zaslužila. Onda mi je predsjednica Akademije rekla: „Vi ste vidljivi.“ Znači, moji rezultati su bili vidljivi u svjetskoj literaturi. Zahvaljujući tome primljena sam u Evropsku akademiju, a onda sam primljena i u mnoge svjetske mreže koje se bave izučavanjem virusnih infekcija, virusnih uvezenih infekcija. To mi je donijelo određeni benefit. Što se tiče Evropske akademije, ona je otvorila svoja vrata i za projekte, jer akademici imaju pravo da apliciraju na neka njihova sredstva. Ja sam pokušala i oni su me podržali. Moje pristupno predavanje u Akademiji nauka, to je bilo u dvorcu, bilo je posvećeno Srebrenici. Moja rahmetli otac je iz Srebrenice i ja sam željela nešto za Srebrenicu, međutim, nisu mi vlasti dale. Mislila sam izučavati vodu i njena dejstva i omogućiti tim ženama koje tamo čekaju pomoć da zarade svoju platu.
Hukić: Ne - entiteta.
Hukić: To je tako kod nas – i ne treba se ni čuditi ni ljutiti. Mnogi ljudi su prepoznali. Kad su mene primili u Evropsku akademiju to je bilo narodno slavlje u BiH. Ljudi su me sretali na ulici, vidim da im se nešto dobro desilo poslije toliko godina – to je bila 2002. godina. Moj prijedlog za izbor u Akademiju nauka i umjetnosti BiH nije išao sa bilo kojeg fakulteta ili matične ustanove, to nikad ne bi niko ni predložio, nego me je Akademija predložila.
Hukić: U ovom momentu teško je sa naukom proći. Ja sam bila predstavnik BiH u EU programskom Komitetu za projekte - i sad ne može čovjek optuživati ni državu BiH. Država BiH je omogućila pristupna sredstva za Evropsku komisiju, koja nisu ni mala - 2,5 miliona eura, a na nama je bilo da apliciramo projekte i da povučemo ta sredstva. Međutim, mi damo 2,5 miliona, a uzmemo 500.000 – jer naši ljudi misle: “E nismo mi tako dobri, neće nam projekat proći.“ A onda, to je i zahtjevno, tu se mora dosta raditi. Ja sam sad kao član naše Akademije osnovala odbor za izučavanje antimikrozne rezistencije. To je sad prvi put jedan drugi pristup. U tom odboru su i ljekari i veterinari i prehrambena industurija i biolozi i ekolozi. Sad hoćemo da napravimo neki projekat za Horizont. Akademija, nažalost, nije prepoznata, nije podržana u BiH kako bi trebalo da bude. Finansiranje je vrlo upitno, malo je ko doživljava kao svoju. Jednom sam ja rekla: „Ja neću ni do koga nikakve pare, ja ću ih zaraditi.“ Ako ne možemo dobiti ništa, pa ne treba nam onda ništa, ako ne možemo nijedan projekt dobiti.
Hukić: O posljednjih 20, 30 godina sigurno je 40 novih patogena otkriveno. I svakodnevno se otkrivaju novi, bilo da dolazi do mutacije bakterija, virusa, bilo da mi utičemo na probir onih loših bakterija i da im omogućavamo prostor, tako da je to prilično veliki problem. Može se mnogo uraditi i vidite da se dosta i uradi. Čim izbije epidemija, vrlo brzo nađe se i uročnik, nađe se vakcina, nađe se lijek.
Hukić: Ja sam veliki pobornik vakcina. Mi radimo izolaciju npr. virusa gripe svake godine - i nije to samo H1N1, mi imamo ove godine gripu A, gripu B, a od gripe A imamo dva subtipa - H1i N1, i imamo H3 sezonsku gripu. Znači ovdje je nama miks različitih virusa. Mi te naše izolate šaljemo u referentni centar Svjetske zdravstvene organizacije i na bazi tih naših nalaza oni kreiraju vakcinu za ovaj dio svijeta. I vakcina sigurno pomaže. Jedino vakcina može pomoći. Neke vakcine mogu izazvati i posljedice, ja to ne isključujem. Ali to je daleko, daleko manji rizik od rizika obolijevanja i posljedica obolijevanja.
Hukić: Ja mislim, bez obzira na svu ovu tešku situaciju, da zdravstvo u BiH nije loše, da je zdravstvo relativno dobro. Ekonomska situacija je nanijela veliku štetu zdravstvu jer imamo neproporcionalan dio ljudi koji uplaćuju zdravstveno osiguranje i onih koji ga koriste. I mnogi se ljute na nas u zdravstvu. Mi stvarno radimo i kao entuzijasti i trudimo se, ali vi morate npr. kupiti testove da biste uradili neku analizu. A naši ljudi su ipak zadržali kulturu brige o zdravstvu, mnogi.
RSE: Vi ste se i u vihoru rata bavili naučnim istraživanjima. Istraživali ste do tada ne tako poznatu bolest - mišiju groznicu, koja je u jednom momentu u okolini Tuzle prešla u epidemiju. Kako je to izgledalo i do kakvog ste otkrića došli?
Hukić: Pred kraj rata izbila je jedna velika epidemija. Ta epidemija je bila zastrašujuća jer je u jednom momentu oko hiljadu vojnika bilo izloženo riziku od infekcije. Meni je u oko pala jedna nelogičnost - bilo je to puno vojnika koji su bili sličnih godina života, živjeli na istom mjestu, jeli istu hranu. Međutim, jedna grupa je obolijevala sa vrlo teškom kliničkom slikom, sa hemoragijama i veliki broj ih je umirao, dok je druga imala blagu kliničku sliku. Mi smo posumnjali na infekciju sa hantavirusima, ali to nismo mogli dokazati. Obratili smo se Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji - i na moju sreću, Svjetska zdravstvena organizacija povezala me sa švedskim institutom za istraživanje zaraznih bolesti. Ja sam u prvi mah prikupila serume bolesnika i poslala - gotovo svi su serumu pozitivni na hantavirus.
To nije riješilo moju dilemu zašto jedni ovako obolijevaju, a jedni onako. Onda sam odlučila da krenem u lov na miševe. Išla sam koliko sam mogla, a kada sam vidjela da je to baš teško, dogovorila sam se sa vojnicima da oni hvataju miševe za mene i da mi ih donose, tako da sam ja u toku rata plaćala miševe po 10 maraka. I onda sam u Švedskoj završila taj dio pregleda organa, i to je bio pun pogodak. Mi smo tada dokazali da je ta epidemija na jednom ograničenom području bila uzrokovana sa dva različita hantavirusa. Jedan je bio puumala, a drugi je bio dobrava. Međutim, kada sam analizirala taj drugi virus - dobrava, vidjela sam da je on drukčiji od dobrava virusa koji je bio izlovan u Sloveniji. I to je taj virus prvi koji smo mi izlovali i ja sam mu dala ime Tuzla43 jer sam ga iz 43. miša izlovala.
Analizirajući rezultate seroloških reakcija bili smo jako zbunjeni. U početku bio nam je najviši tzv. titar za jednu vrtstu hantavirusa. Kasnije taj je opao, a narastao drugi titar antitjela. I onda jednostavno nismo mogli da zaključimo koji je virus uzrok bolesti kod ljudi. Ja sam došla do jednog fantastičnog rezultata da rani ti serumi nisu podobni za tipizaciju virusa, da su to antitjela koja su specifična samo za tu čitavu grupu, da ne možemo znati koji je, nego da moramo imati te kasne konvalescentne serume da bismo postavili dijagnozu. I to smo publikovali. Taj rad je najcitiraniji, 150 i više puta je publikovan u stranoj litertuari, i postao je jedan od glavnih, temeljnih članaka za tumačenje rezultata seroloških reakcija. Onda smo pratili bolesnike čak 10 godina i zatim smo pratili da li ostavlja trajne posljedice i dokazali smo da ovaj naš virus Tuzla43 ostavlja posljedice, mada se smatralo do tada da poslije preboljele hemoragijske groznice nema nikakvih problema.
RSE: Zbog otkrića Tuzla43 postali ste prva Bosanka redovna članica Evropske akademije nauka i umjetnosti. Šta je vama to članstvo donijelo, a šta Bosni i Hercegovini?
Hukić: Ja sam prvo bila presretna što su me pored toliko ljudi izabrali u Akademiju i pitala sam čime sam ja to zaslužila. Onda mi je predsjednica Akademije rekla: „Vi ste vidljivi.“ Znači, moji rezultati su bili vidljivi u svjetskoj literaturi. Zahvaljujući tome primljena sam u Evropsku akademiju, a onda sam primljena i u mnoge svjetske mreže koje se bave izučavanjem virusnih infekcija, virusnih uvezenih infekcija. To mi je donijelo određeni benefit. Što se tiče Evropske akademije, ona je otvorila svoja vrata i za projekte, jer akademici imaju pravo da apliciraju na neka njihova sredstva. Ja sam pokušala i oni su me podržali. Moje pristupno predavanje u Akademiji nauka, to je bilo u dvorcu, bilo je posvećeno Srebrenici. Moja rahmetli otac je iz Srebrenice i ja sam željela nešto za Srebrenicu, međutim, nisu mi vlasti dale. Mislila sam izučavati vodu i njena dejstva i omogućiti tim ženama koje tamo čekaju pomoć da zarade svoju platu.
RSE: Vlasti BiH?
Hukić: Ne - entiteta.
RSE: Vaše naučno otkriće su prvo uvidjeli u inostranstvu, pa tek onda u BiH. Dopisnom članicom Akademije nauka i umjetnosti BiH postali ste mnogo kasnije.
Hukić: To je tako kod nas – i ne treba se ni čuditi ni ljutiti. Mnogi ljudi su prepoznali. Kad su mene primili u Evropsku akademiju to je bilo narodno slavlje u BiH. Ljudi su me sretali na ulici, vidim da im se nešto dobro desilo poslije toliko godina – to je bila 2002. godina. Moj prijedlog za izbor u Akademiju nauka i umjetnosti BiH nije išao sa bilo kojeg fakulteta ili matične ustanove, to nikad ne bi niko ni predložio, nego me je Akademija predložila.
RSE: Koliko se danas ulaže u naučna istraživanja i postoje li uslovi za razvoj nauke u BiH?
Hukić: U ovom momentu teško je sa naukom proći. Ja sam bila predstavnik BiH u EU programskom Komitetu za projekte - i sad ne može čovjek optuživati ni državu BiH. Država BiH je omogućila pristupna sredstva za Evropsku komisiju, koja nisu ni mala - 2,5 miliona eura, a na nama je bilo da apliciramo projekte i da povučemo ta sredstva. Međutim, mi damo 2,5 miliona, a uzmemo 500.000 – jer naši ljudi misle: “E nismo mi tako dobri, neće nam projekat proći.“ A onda, to je i zahtjevno, tu se mora dosta raditi. Ja sam sad kao član naše Akademije osnovala odbor za izučavanje antimikrozne rezistencije. To je sad prvi put jedan drugi pristup. U tom odboru su i ljekari i veterinari i prehrambena industurija i biolozi i ekolozi. Sad hoćemo da napravimo neki projekat za Horizont. Akademija, nažalost, nije prepoznata, nije podržana u BiH kako bi trebalo da bude. Finansiranje je vrlo upitno, malo je ko doživljava kao svoju. Jednom sam ja rekla: „Ja neću ni do koga nikakve pare, ja ću ih zaraditi.“ Ako ne možemo dobiti ništa, pa ne treba nam onda ništa, ako ne možemo nijedan projekt dobiti.
RSE: Da se vratimo na oblast kojom se vi svakodnevno bavite. Iz godine u godinu epidemiolozi nas upozoravaju na moguće pandemije, poput svinjske ili ptičije gripe. Istovremeno stižu i upozorenja da su pojedini virusi ili bakterije otporni na već poznate antibiotike. Javnost to donekle plaši i zbunjuje. Koliko naučnici mogu odgovoriti tim izazovima?
Hukić: O posljednjih 20, 30 godina sigurno je 40 novih patogena otkriveno. I svakodnevno se otkrivaju novi, bilo da dolazi do mutacije bakterija, virusa, bilo da mi utičemo na probir onih loših bakterija i da im omogućavamo prostor, tako da je to prilično veliki problem. Može se mnogo uraditi i vidite da se dosta i uradi. Čim izbije epidemija, vrlo brzo nađe se i uročnik, nađe se vakcina, nađe se lijek.
RSE: Koliko vakcinisanje pred sezonu gripe uopšte pomaže da pojedinac ne oboli?
Hukić: Ja sam veliki pobornik vakcina. Mi radimo izolaciju npr. virusa gripe svake godine - i nije to samo H1N1, mi imamo ove godine gripu A, gripu B, a od gripe A imamo dva subtipa - H1i N1, i imamo H3 sezonsku gripu. Znači ovdje je nama miks različitih virusa. Mi te naše izolate šaljemo u referentni centar Svjetske zdravstvene organizacije i na bazi tih naših nalaza oni kreiraju vakcinu za ovaj dio svijeta. I vakcina sigurno pomaže. Jedino vakcina može pomoći. Neke vakcine mogu izazvati i posljedice, ja to ne isključujem. Ali to je daleko, daleko manji rizik od rizika obolijevanja i posljedica obolijevanja.
RSE: Možete li ocijeniti koliko Bosanci i Hercegovci vode računa o svom zdravlju?
Hukić: Ja mislim, bez obzira na svu ovu tešku situaciju, da zdravstvo u BiH nije loše, da je zdravstvo relativno dobro. Ekonomska situacija je nanijela veliku štetu zdravstvu jer imamo neproporcionalan dio ljudi koji uplaćuju zdravstveno osiguranje i onih koji ga koriste. I mnogi se ljute na nas u zdravstvu. Mi stvarno radimo i kao entuzijasti i trudimo se, ali vi morate npr. kupiti testove da biste uradili neku analizu. A naši ljudi su ipak zadržali kulturu brige o zdravstvu, mnogi.