Pita me jedan čitalac kad će osvanuti moj blog o Kosovu. Evo osvanuo je – ali o čemu da pišem što već nije napisano?
Gledao sam u arhivi i našao ovaj dio svog teksta: ¨Čitam kako su gradjani Kosova srpske nacionalnosti ponovo postavili barikade na sjeveru Kosova. Uplašeni, neinformisani (da ne kažem dezinformisani) oni se ponašaju posve normalno, onako kako im je politika iz Srbije sugerirala godinama. Ne mogu se gradjani bilo koje države gurati u jednom pravcu, a onda, kad se promjeni politika očekivati od njih da se promijene i oni.¨
Meni je osobno posve jasno da se gradjanima Kosova sada dešava ono što se dešavalo gradjanima Hrvatske, srpske nacionalnosti, kada je bilo vrijeme usvajanja takozvaniog plana Z4. Beograd je, s pravom, uporno insistirao da se plan prihvati ali su rukovodstva u Kninu to odbila. Zna se kako je završilo, to nije tema ovog bloga.
Ali, primjer je isti. Ne može se jedan narod u jednom kraju radikalizirati godinama, a onda odjednom zahtijevati da okrene list i počne se ponašati drugačije! Radikalizirati je lako. Ali ono što se radikalizira samo tjedan dana treba mjesecima da se deradikalizira, ono što se radikalizira mjesec dana trebaju godine za deradikalizaciju.
A političari i mediji u Srbiji pričaju o Kosovu jednostranu priču već godinama pa će za deradikalizaciju trebati decenija. Imam utisak da političari u Srbiji jako dobro znaju, već dugo vremena, da je Kosovo izgubljeno. Nije – za ovaj tekst –uopće bitno da li je to uglavnom zbog politike Beograda (kako ja mislim) ili zbog politike velikih sila (kako misle neki drugi). Bitno je da je Kosovo izgubljeno.
Mudra i hrabra politika to prihvati i pokuša da nadje načina kako da iz tog prihvatanja najviše profitira. I kod kuće i vani.
Srbija je imala velike šanse da mudrom politikom ¨vrati¨ Kosovo kroz ekonomsku i svaku drugu suradnju ali – hrabrosti nije bilo. Onaj koji je bio hrabar, premijer Zoran Djindjić, ubijen je.
Mislim da Srbija nema drugog izlaza nego da prihvati realnost.
To je već i uradila prihvaćanjem dogovora o pečatu, miroljubive izjave koje daje predsjednik Tadić su za pohvalu, cilj koji je sebi postavio – Srbija u Evropi – je najbolji mogući.
Samo Srbija u Evropi ima šansu da profitira u svojim opredjeljenjima oko Kosova, Srbija van nje je daleko veći gubitnik nego što u ovom trenutku jeste.
Zato je mudrije progutati gorku pilulu što prije jer će to poslije biti još teže.