Juče je objavljena vijest da vodja Al Kaide, Ayman al-Zawahri, preporučuje protestantima u Siriji da usmjere svoje akcije protiv SAD i Izraela.
Imao sam nedavno malu raspravu kod nas na radiju na temu zašto da objavljujemo ovakve vijesti. Ja sam je pokrenuo smatrajući da se takvim vijestima tipa poziva da se nešto uradi pomaže tim istim ljudima da nešto urade. U ovom se primjeru radi o vodji jedne terorističke organizacije koji nekome daje uputstva! Njegov osnovni interes jeste da se njegov glas čuje, da se tretira kao vodja, a mi mu to, i svi ostali mediji naravno, dajemo. Moje kolege se nisu složile sa mnom, ja sam izgubio i takve vijesti se redovno objavljuju i na radiju Slobodna Evropa.
Izvršitelj terorističkog napada u Oslu, Anders Behring Breivik, je kao svoj osnovni interes imao da se za njega čuje, da postane ¨slavan¨ jer će tako ¨postaći revoluciju¨, kako sam kaže. U tu je svrhu napisao i politički manifest pun rasističkih teza. Htio je da se pred sudom pojavi u – uniformi. Pametni Norvežani su to odbili.
Baš me zanima da li će se naći neka TV stanica koja će prenositi njegovo sudjenje i njegovu odbranu, da li će mu se, u ime demokratije, dozvoliti da pred milionima iznosi svoje rasističke teze.
Meni, osobno, takvo tumačenje, demokratije nije blisko. Demokratija se mora odbraniti od takvih ljudi, a brani se i time što im se ne daje prostor u medijima za stavove mržnje i rasističke teze. Sudjenje, naravno, treba da bude javno, novinari treba da izvještavaju, treba i da kažu kakve je stavove optuženi zauzimao ali se rasizmu i mržnji ne smije davati prostor za propagandu mržnje..
Iz istog mi razloga nije jasno zašto je haški sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije sebi dozvolio luksuz da optuženi pretvaraju sud u političku pozornicu pa se jedni sa njim poigravaju (Milošević) drugi pokušavaju da od suda prave sprdnju (Šešelj) treći zahtjevaju nemoguće (Mladić). Nejasno mi je takodjer da se optuženima, ma kako se zvali, dozvoli da se tobože brane sami. Kako u pozadini sjede ekipe advokata koji ih savjetuju o najmanjem detalju ta priča da se oni navodno brane sami je posve besmislena.
U redu, to je u skladu sa pravilima. Ali i to je jedan od razloga što se od suda pravi politička pozornica i, izmedju ostalog i zato, jedan od osnovnih ciljeva postojanja suda – da doprinese pomirenju i rašćišćavanju sa zločincima i zločinima - nije postignut.
Pa prije 25 godina, da je iko sebe definirao da brani nacionalni interes time što je počinio masovne zločine svi bi rekli da je dotični lud! Danas, zločini se pravdaju. Prije 25 godina su oni koji su mrzili druge samo zato što se klanjaju drugačijem bogu smatrani ekstremistima, nacionalistima – danas je mržnja gotovo masovna i normalna stvar. Konačno, prije 25 godina, nijedan novinar nije ni pomislio, a i da jeste nijedan urednik to ne bi objavio, napisati tekst u kojem druge definira na nekorektan način. Danas se neke moje kolege utrkuju u mržnji i lažima.
Sve se promjenilo. Od Al Kaide je napravljena veća teroristička mreža nego što ona jeste, sud u Hagu dozvoljava optuženima za ratne zločine da se ponašaju kao heroji, zločin u Srebrenici se brani zločinom u Jasenovcu, mnogi se roditelji mršte kad se kršćani zaljubljuju u Bošnjakinje i obrnuto.
Spekulacije postaju istine, teorije zavjera padaju na plodno tlo, muslimani radjaju, navodno, više djece zato što žele demografijom preuzeti kontrolu nad svijetom ili nekom državom, ¨njihova¨ kultura je nazadnija nego ¨naša¨, ¨njihova¨ religija je militantna, a ¨naša¨ nije i tako dalje.
Ono što je bilo ekstremno prije 25 godina je postala svakodnevnica danas. Još gore, ništa više nije ektremno, ne postoji ništa više što je neprihvatljivo za sve.
Današnji Washington Post na sličnu temu iz pera jednog Norvežanina, ovako zaključuje: ¨Niko osim ubice nije odgovoran za tragediju u Oslu. Ali, naše društvo jeste odgovorno da promijeni tok debate. Mi smo odgovorni za ratove koje vodimo, riječi koje upotrebljavamo i mi smo odgovorni kako tretiramo ljudi koji su drugačiji nego mi…..Moramo vratiti dostojanstvo u našim javnim debatama.¨
Šta da kažem, ako to treba da urade Norvežani, koliko tek posla treba da uradimo mi – Balkanci.