Zašto ne čujemo jedni druge?
Kad god objavim neki komentar na ovom blogu ili na engleskoj stranici našeg radija ostajem začudjen raspravom koja poslije toga krene. U najvećem broju primjera rasprava se ne vodi ni o činjenicama koje iznesem, često ni o temi koju načinjem – nego na stranici sa komentarima teku neki obračuni nas sa nama, miješaju se jedni dogadjaji sa drugima, negira se ono što je očigledno, sakriva ono što svi vide, krivica stalno prebacuje preko plota, istina postaje laž, a laž postaje istina.
Zašto ne čujemo jedni druge?
Kada sam izašao iz Sarajeva i posjetio meni blisku osobu u Beogradu i kad sam joj pričao kako JNA granatira Sarajevo, civili ginu, ruše se zgrade i snajperisti ubijaju bio sam šokiran kad sam video da mi meni bliska osoba – ne vjeruje. Vjerovala je Televiziji Srbije.
Zašto je ona vjerovala TV Srbije i zašto su rasprave o balkanskim ratovima beskrajne i često besmislene?
Zašto moji balkanski sugradjani tako žestoko argumentiraju jedni protiv drugih a ne čuju jedni druge. Zašto mene šalju na različita mjesta u objavljenim i neobjavljenim komentarima umjesto da private činjenice takve kakve jesu?
Ova je kolumna pokušaj razmišljanja na tu temu.
U posljednim danima komunizma došlo je u Evropi do konflikta izmedju gradjana i komunizma, komunizam je, naravno, pao. To se dogodilo u ČSSR-u, Poljskoj, Madjarskoj, Rumunjskoj itd.
Taj sukob izmedju gradjana i komunizma se u Jugoslaviji nikada nije dogodio! Naime, komunisti u jednoj republici su napravili savez sa nacionalistima u toj istoj republici te se, naravno, sukobili sa istom ili sličnom takvom koalicijom u drugoj republici. Bivši Jugoslaveni su spriječeni da imaju izbore na federalnom nivou, pa su stanovnici u svakoj pojedinačnoj republici bivše SFRJ umjesto da postanu gradjani, postali samo pripadnici svoje etničke skupine! I, naravno, počeli su i reagirati samo kao članovi te skupine, kao Srbi, Hrvati, Bošnjaci, a ne kao gradjani. Ideologija komunizma je dramatično suzila prostor razmišljanja stanovništva, dok je nova ideologija dolaskom na vlast taj proctor smanjila još više. U drugim se zemljama taj prostor proširio, ljudima su se otvorile oči. Kod nas se on suzio, vidjeli smo još manje. Mediji su naravno podržali svoja rukovodstva i postojanje svakog pojedinca je svedeno na njegovu nacionalnost,
Danas, 25 godina kasnije, mnogi reagiraju na isti način. Tako član jedne etničke skupine sebe brani od zla učinjenog u njegovo ime od strane ljudi koji su predstavljeni kao heroji, tako što napada slična zla onih iz druge etničke skupine. Nedostatak argumenata u jednoj raspravi izaziva napad na posve drugu temu, pa se zločin u Srebrenici brani zločinom u Jasenovcu!?
I niko ne razmišlja o tome da obje skupine brane – zločin!
Drugi razlog vidim u tome da ko god je izložen tako žestokoj propagandi, iz sata u sat, on-ona počinje da ponavlja rečenice iz te propaganda kao svoje soptstvene!? U vrijeme komunizma nismo dovodili u pitanje šta kaže CK, danas ne dovodimo u pitanje šta kažu lideri naše etničke skupine.
Danas je tako, za mnoge, lakše prihvaćati laž nego istinu. Ako private činjenice iluzija u kojoj žive evo već više od dvije decenije se ruši, žrtva koju su prihvaćali postaje uzaludna, shvaćaju da su ih vodje u koje su vjerovali čitavo vrijeme lagali. Tako ni meni bliska osoba u Beogradu nije vjerovala meni nego državnoj televiziji. Braneći voćstvo Srbije i vjeujući u ono što su joj govorili sa ekrana ona je u stvari branila – sebe. Da je prihvatila moje činjenice bila bi prisiljena izaći iz svoje etničke skupine i to nije bilo okruženje u kojem bi se osjećala sigurnom.
Četvrti razlog vidim u tome što je strahota zločina koja se dogadjala na Balkanu više ili manje sakrivana pa i dan danas. Još se više sakriva da se ti zločini nisu dešavali niti slučajno niti su rezultat nekog kaosa, nego su bili vrlo dobro organizirani. Pa su tako u Srbiji sretni što je Medjunarodni sud u Hagu rekao da nisu krivi za genocid u Srebrenici nego ¨samo¨ odgovorni, pa u Sarajevu dižu glas čim se neko hapsi u povodu dogadjaj u Dobrovoljačkoj.
Istovremeno, sami ništa nisu uradili da se raščisti šta se dešavalo i ko je kriv.
Ako želite da neko promijeni svoj stav taj neko mora biti upoznat sa istinom. Agencija za strategijska istraživanja iz Beograda je prije mjesec dana objavila da 79% Srba u Srbiji ne znaju das u srpske snage granatirale Dubrovnik! Samo 13% zna da je Sarajevo bilo pod opsadom više od tri godine, a jedna patina misli da nikad nije ni bilo granatirano!
Konačno, iza tog neprihvaćanja činjenica stoje često i privatni interesi. Naime, ovaj je rat donio iz medju ostalog i velike promjene u kretanju stanovništva. Sandžak se preselio u Sarajevo ili Knin u Banjaluku I tako dalje. Puno je bolje u Sarajevo nego Priboju, bolje u Banjaluci nego Kninu pa je osnovni interes tog raseljenog stanovništva da ostane tamo gdje se sada nalazi. A to znači njihov je interes imati vlast koja neće postavljati pitanja kako je neko došao do stana, a neko do imanja. Oni trebaju nacionalističku retoriku da bi zaštitili svoju novu imovinu, djecu na univerzitetima ili sveučilištima, oni trebaju konflikt jer to znači da će zadržati to što imaju. I nacionalistički lideri trebaju njih – da ih biraju. Pomirenje donosi neogodna pitanja, odlazak sa vlasti često znači odlazak u zatvor.
Naravno, ovim se razlozima mogu dodati i oni da su miljuni ljudi izgubili nešto svoje – ili svoje rodjake ili prijatelje ili imovinu, te ih malo ko ubjedjuje da moraju praštati.
Prošlo je dosta godina dok je meni bliska osoba u Beogradu shvatila da sam ja govorio istinu, a TV Srbije lagala. Ponovo sam postao osoba od povjerenja.
Strast, iluzije i strah još uvijek su snažne motivacije komentara koji se objavljuju na internetu. Činjenice se često ne prihvaćaju, ako činjenice ne govore meni u prilog – to gore po činjenice.
A kad već ne slušamo jedni druge zašto bi neko drugi slušao nas?