"Ja zovem mene i Ksenu - ledolomke."
Marijana Mugoša i njen pas vodič probijaju led predrasuda prema osobama s invaliditetom, u ovom slučaju slijepim osobama, nakon što je nedavno stupio na snagu novi Zakon o psima vodičima kojim se omogućava lakše kretanje i pristup takvih pasa u javne i druge prostore. Marijana Mugoša:
"Ja sam pravnica. Zaposlena sam u Skupštini grada u Podgorici. Vodim projekat o dodjeli pasa vodiča i pomagača u okviru Udruženja mladih sa hendikepom, to su moje slobodne aktivnosti, to radim iz ljubavi.”
Ksena neće još dugo biti jedini pas vodič u Crnoj Gori jer je podgoričko Udruženje mladih sa hendikepom uspostavilo saradnju sa zagrebačkim kolegama gdje se treniraju psi vodiči i pomagači:
"Uskoro dolazi sljedeći pas, pas pomagač kojeg koriste osobe u invalidskim kolicima, to je naša Luna. Ona dolazi za dvadesetak dana, a naredne godine će doći još dva psa jer će prema sporazumu kojeg smo potpisali sa zagrebačkom Udrugom o školovanju pasa vodiča svake godine u Crnu Goru dolaziti po dva psa, ukoliko mi uspjemo da obezbijedimo sredstva. To je jedini, za sada najteži uslov, obzirom da se cijena jednog ovakvog psa kreće nešto oko deset hiljada eura."
Marijana Mugoša se kao većina osoba sa invaliditetom susreće sa predrasudama i nerazumijevanjem u svakodnevnom životu. Pitamo je kako reagovati kada se ne poštuje zakon kojim se, na primjer, reguliše kretanje sa psima vodičima:
"Ja najprije reagujem nekim lijepim razgovorom, pojašnjenjem da je to moje pravo da se krećem na taj način, da mi taj pas puno pomaže, pa tek onda pominjem zakon koji jeste nedavno usvojen i stupio na snagu. Moje iskustvo je da kod ljudi najveći uticaj ima sam taj razgovor, a mnogo manje, na žalost, zakoni. Nemaju baš neki veliki uticaj ni kaznene odredbe koje pominjem, ni prava koja se pominju u tom zakonu. Kažem, mnogo više utiče moja priča koliko meni taj pas zaista pomaže."
Standardi o pravima osoba sa invaliditetom u Evropi su daleko odmakli od domaćih, a posebno njihova primjena u svakodnevnom životu, kaže Mugoša:
"Pa svakako da jesu na većem nivou zaštite u odnosu na našu zemlju iz razvijenih zemalja zapadne Evrope, čak i zapadnog Balkana, eto recimo Hrvatska, oni jesu napredovali, mada i tamo ima primjera svakodnevnih kršenja ljudskih prava, odnosno prava osoba sa invaliditetom. Navešću jedan primjer, u Hrvatskoj postoji Zakon o kretanju slijepog lica uz pomoć psa vodiča punih deset godina, ali i danas se dešava da neko te ljude neće da pusti u prodavnicu, apoteku, restoran, iako znači zakon već deset godina postoji, iako oni imaju veliki broj tih pasa. Tako da, koliko god da mi nešto uredimo, regulišemo zakonom, ipak će se dešavati slične stvari. Ja se samo nadam, kako vrijeme odmiče, da će svijest ljudi porasti i da će se diskriminacija smanjiti.”