"Bilo je fenomenalno. Ništa manje spektakularno i organizovano nego Olimpijada "za zdrave ljude". Sve je bilo na vrhunskom nivou. Velika pažnja je posvećena sportistima sa invaliditetom, tako da, ko je gledao Olimpijadu, to mu dođe isto."
Dragović je u kvalifikacijama preplivao 50 metara slobodnim stilom za 27,86 sekundi u trci u kojoj je postavljan novi svjetski rekord Brazilca Andrea Brasila sa vremenom 24,55. No, brojke ovoga puta nijesu najvažnije. Sam plasman među najboljim paraolimpijcima na svijetu je izuzetan uspjeh, jer je Crna Gora tek prošle godine dobila Paraolimpijski savez:
"Prvi korak je napravljen, ja sam lično svojim rezultatom zadovoljan, možda sam mogao malčice bolje da plivam, ali sve u svemu, popravio sam svoje vrijeme za nekih pola sekunde od najboljeg, a u zadnje dvije godine kako treniram i za cijele dvije sekunde."
Život tridesettrogodišnjeg Dušana Dragovića oduvijek je bio vezan za vodu. Ranije je trenirao vaterpolo, a diplomirao je na kotorskoj Pomorskoj školi. Karijeru u Mornarici prekinula je saobraćajna nesreća u kojoj je izgubio nogu. O njegovoj upornosti i snazi govori podatak da je do Paraolimpijade stigao samo nakon dvije godine treninga:
"U okruženju se dosta radi na pitanju sporta invalida. Hrvatska, Srbija, Bosna - oni rade dosta na tome. Slovenija isto. Već imaju i značajan broj medalja, a kod nas to sada tek počinje. Neki rezultati na novou Evrope su postignuti, ali postići svjetsko vrijeme je teže, jer ti momci što rade i kakva vremena postižu - to je fenomenalno, tu baš treba dugogodišnji rad, i stručni rad. To što sam ja vidio u Kini, kakve su to reprezentacije, to ćemo mi možda dostići za par godina, ali sada veoma teško jer smo tek na počektu. Ja sam naporno radio, prvih godinu dana sam radio sam, a poslije kada sam vidio da se nešto može napraviti, onda smo radili dva puta dnevno, plus teretana, plus stručni savjeti i znaju to već ljudi koji se bave sportom, kako to ide. To mora čovjek da voli. Nije nimalo lako."
Dragović je i generalni sekretar tek osnovanog Paraolimpijskog saveza u Crnoj Gori. Pitamo da li je teško animirati ljude sa posebnim potrebama da se bave sportom:
"Sam cilj je rahabilitacija i pobuđivanje njihove svijesti da se inveliditet pokaže javnosti, da se potpuno normalno ponašaju, i da to ljudi normalno prihvate. Ja mislim da su bitni primjeri. Meni je najviše bilo bitno da vidim neko koji hoda, da mogu da kažem eto mogu i ja tako. Ljudi vide da je to moguće, pođe neko na takmičenje, vidi kako se to radi napolju, i ljudi će to početi prihvatati kao normalnu stvar, ne "zdravi" ljudi nego invalidi, jer moraju da vide da je normalno da se baviš sportom, i da putuješ, i da se zezaš."
Ovih dana Dušan se vraća u bazen i priprema za Mediteranske igre u Peskari:
"Tu mogu sigurno da tvrdim da ću biti u prvih osam, a potrudiću se da i nešto ozbiljnije napravim."