Tek je desetak kuća u kojima žive Petnjičani u tom durmitorskom selu pokraj Šavnika. Još je toliko vikendica koje su sagradili njihovi rođaci. U Petnjici žive samo Karadžići. Nakon hapšenja Radovana Karadžića, rođenog u tom selu, ljudi je tu nešto više jer novinari ih ne ostavljaju same. Petnjičani najčešće nijesu pričljivi za medije. Dosadili im novinari.
«Idem ja. Nemam vremena», kaže sredovječan muškarac, jedan od mlađih iz tog sela.
Nije nam pomoglo ni to što smo istakli da je u Češkoj sjedište našeg radija. Petnjičani, uglavnom, ne vole Radio Slobodnu Evropu, ali ni bivšeg češkog predsjednika Havela.
"Havel je... Pazi, jedan pošteni čo'ek sačuvao je grob Gavrila Principa. Razumiješ? To su Srbi cijenili više nego išta. Jedan bataljon češke vojske je u Prvom svjetskom ratu napuštio austrijsku vojsku i prešo na stranu Srba. Havel je na to sve čučnuo. To nije u redu. Vas pozdravljam", kaže Petnjičanin upalivši svoj automobil.
Nije pomogla ni molba da, ako ne zarad javnosti, ono bar zarad onog neznanog češkog vonika koji je grob Principov sačuvao, popriča sa nama o rodnom mjestu svog rođaka Radovana Karadžića.
«Neću. Pozdravljam. Živjeli», bio je jasan gorštački građen Petnjičanin, odvozeći se u svom automobilu marke «lada».
Za razliku od preklinjanja, upornost se isplatila. Sagovornika smo ipak pronašli. Jedino što se u navali novinara intervju mora početi prethodnim pitanjem. Stafan Karadžić je bio voljan za priču:
"Od onog dana kada se čulo da je uhapšen to je svaki dan prepun novinara. Jutros je bio jedan iz "Riječkih novina" i nijesmo mu dali nikakav intervju, ništa nijesmo ni pričali. Onako, bezveze i to. On je slikao selo", priča Stefan.
Najslavniji među Karadžićima porijeklom iz Petnjice do prije dvadesetak godina bio je Vuk Karadžić. Njemu je otac rođen u gornjem dijelu sela prije nego je odselio za Tršić. Njemu su i spomenik i spomen park sagradili. Nadaju se da će doći vrijeme kada će i Radovanu Karadžiću spomenik podići.
Inače, kada se sa uzvisine iznad sela Petnjica pogleda na jug, crnogorska brda vide se kao na dlanu. Tu se za dan hoda, ko je izdržljiv, može obići Lijeva Rijeka Slobodana Miloševića, Pivske planine Borisa Tadića i Karadžića selo, Petnjica. Nova srpska istorija na tako malo geografije. Kako?
"A, kako. Istorija. Istorijski to kako je napravljeno, povezano ja to ne mogu objasnit."
Jedno pravo «zrno» zemlje, a čitava nova srpska istorija, zaista je neobično i petnjičkim Karadžićima, potvrdjuju.
«Čudo. Čudo. Ne znam. Ne mogu vi to precizno objasnit. Oni su se rodili za tu istoriju. Ljudi su se rodili tako, tako im predodređeno, možda od Boga.»
Nije im jasno ni kakoje došlo do toga da od onako prostrane i velike Srbije svi novi srpski lideri budu rođeni ili su porijeklom iz crnogorskih planina. «Što znam. Tako ti je», lakonski će Stefan.
On sa negodovanjem gleda na plemenske podjele, koje i nijesu neka novost.
«A toga ima i biće, i vazda je bilo», kategoričan je.
Uostalom ima i među samim Karadžićima podjela.
«Ima, ne boj se. Svuđ. Jedan je za Mila, drugi je za ovu stranu i onu stranu», kaže Stefan.
Šezdesetogodišnji Petnjičanin jednako je ponosan i na Vuka Karadžića i na Radovana Karadžića?
«Jednako, bogomi. Jednako. Oba su mi mila», kaže.
Na Borisa Tadića, iako je predsjednik Srbije, značajno drugačije gleda. «E. bogomi. Ma, nije mi mrzak niko, ja ne mrzim nikoga, ali ne sviđa mi se. Ne sviđa mi se. Čim on radi što mu drugi kaže - tu sreće nema. Čim ti se neko u kuću umiješa, tu kuće više nema», priča Karadžić.
A kuće Radovana Karadžića u Petnjici više nema. Jedino ostaci temelja u donjem su dijelu sela. Nekada su se Karadžići dijelili na one četničke i one partizanski opredjeljene. Gornji su bili za komuniste, a donji za kralja. Sada su gornji za DPS, a donji za srpske stranke. Deset naprema pet je obično za donje poslednjih godina, na izborima, u glasovima.