Na spisku svjedoka koje su branioci Milorada Ivanovića, jednog od osumnjičenih za deportaciju bosanskohercegovačkih izbjeglica, koje je crnogorska vlast početkom devedesetih izručila pod nož Vojsci Radovana Karadžića našli su se bivši i aktuelni premijer Milo Đukanović, potpredsjednik DPS-a Svetozar Marović, bivši državni tužilac Vladimir Šušović, kao brojni funkcioneri MUP-a i Službe državne bezbijednosti. Na spisku su i nekadašnji skupštinski potpredsjednici Asim Dizdarević i Srđa Božović, a advokat Branislav Lutovac tvrdi da je njihovo saslušanje neophodno da bi se utvrdila puna istina jer policijska baza, kako kaže, nije mogla izjesti ovu akciju bez naredbe koja je stigla odozgo:
"Ako smo u dosadašnjem postupku saslušali predsjednika Predsjedništva Crne Gore tadašnjeg Momira Bulatovića normalno je i ja se čudim zašto to nije zahtjevom Tužilaštva predloženo, da se saslušaju i tadašnji najviši predstavnici izvršne vlasti, a tada je premijer bio gospodin Milo Đukanović i da se saslušaju i predstavnici zakonodavne vlasti jer po našim saznanjima i u Skupštini je bilo razmatranja, na jedan način, ovog pitanja. Kroz neko poslaničko pitanje i Skupština se izjašnjavala o ovom predmetu".
Lutovac kaže da je svjedočenje Vladimira Šušovića neophodno jer je Momir Bulatović na saslušanju kazao da je o svemu obavijestio tadašnjeg državnog tužioca. Šušović za naš radio kaže da će ispuniti svoju građansku obavezu:
"Ja ću kao čovjek koji je čitav svoj život posvetio pravosuđu i iz tih institucija suda i Tužilaštva odazvati se i izvršiti svoju građansku dužnost u tom postpuku. Međutim, žao mi je što sigurno neće moći mnog da pomogne taj moj iskaz jer sam ja u više navrata i do sada izjavio, a to je i svima znano, da je taj postupak i taj akt kod državnog tužica, ne bih komentarisao.Zašto i kak, to bi sad bilo malo i proizvoljno, skrivan je od mene čitave tri, odnsono četiri godine".
Podsjetimo. Ministarstvo unutrašnjih poslova Crne Gore privelo je u proljeće '92. godine preko stotinu bosanskohercegovačkih izbjeglica, većinom muslimanske nacionalnosti i isporučilo ih vojsci Radovana Karadžića. Njih 83. ubijeno je u logorima u okolini Foče. Crnogorski državni organi ovim slučajem se nijesu bavili sve do decembra 2004. kada je podnijeta prva od ukupno četrdesetak tužbi porodica nastradalih za naknadu štete protiv države Crne Gore. Nakon prvih započetih parničkih postupaka Državno tužilaštvo je pokrenulo istragu za utvrđivanje pravne odgovornosti protiv šestorice policijskih funkcionera od kojih je jedan u međuvremenu umro. Uloga drugih državnih organa u ovom zločinu još nije rasvijetljena, a od otvaranja slučaja uništeni su krucijalni dokumenti koji, tvrdi se, dokazuju umiješanost vlasti u ovaj slučaj. Jedan od osumnjičenih Milorad Ivanović, bivši načelnik Centra bezbijednosti u Herceg Novom, za naš radio kaže da je radio isključivo ono što mu je naređeno:
"Potpuno je jasno da je vraćanje vojnih dezertera iz BiH i Srba i Muslimana 23. maja '92. godine bez ikakve diskriminacije uradio i naredio tadašnji politički i državni vrh Crne Gore. Istražne radnje od strane višeg državnog tužioca vode zatvaranju istine, a ne njenom pravilnom utvrđenju. Zato sam ja i moji branioci predložili istražne radnje koje treba preduzeti da se istina utvrdi, a svako u Crnoj Gori zna od domaćice do doktora pravnih nauka da se htjelo nepoštenom selekcijom krivičnog gonjenja sakriti istina i okriviti najniži policijski sastav koji ni o čemu nije odlučivao niti je mogao predvidjeti posljedice. Sakrivati se iza svojih političkih odluka predstavlja nemoralan i nepošten čin".