Nedavno je raspisan konkurs za „Zvono award“, nagradu za mlade likovne umjetnike do 35 godina iz BiH. Nagrada je dio šire mreže u kojoj je, oko jedne američke fondacije, okupljeno deset evropskih zemalja. U toku je promotivna turneja po likovnim centrima BiH.
Koordinatorica projekta Sandra Bradvić za RSE kaže kako, ako imate neku izložbu koja je jako vrijedna, atraktivna za publiku da je pogleda, privlačite masu ljudi koji će ući u muzeje i pričati o BiH u jednom pozitivnom svjetlu.
RSE: Nedavno je raspisan konkurs Zvono award, za umjetnike do 35 godina iz BiH.
Bradvić: Iza toga stoji Sarajevo centar za savremenu umjetnost, koji je tu nagradu, zajedno sa dva partnera iz Njujorka, osnovao već 2006. godine. Ove godine je to već deseto izdanje nagrade, koja je upućena savremenim umjetnicima. To znači, sama nagrada je šlag jer pripada mreži koja se zove "Young visual artist award". Mreža je osnovana u Čehoslovačkoj davne 1990. godine. Nagrada se sastoji, što je stvarno jedinstveno, od dvomjesečnog boravka u Njujorku. Čehoslovačka je tu mrežu uspostavila 1990. godine, a poslije toga su u mrežu postepeno ulazile zemlje južne i istočne Evrope. Sada tu mrežu čini deset zemalja. Pored BiH, tu su Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Češka, Slovačka i tako dalje.
RSE: Ko sve ima pravo učešća?
Bradvić: Mogu se prijaviti svi. To znači da mediji ne presuđuju, pogotovo danas, kada umjetnici rade multimedijalno, rade sa videom, sa performansom. Tu su i slikarstvo, fotografija, te svi klasični mediji također dobro došli.
RSE: Ipak imaju neke savremene forme izražavanja mladih ljudi koje ostaju izvan. Šta je sa grafičkim dizajnom, body artom, nekim primjenjenim umjetnostima?
Bradvić: U pravu ste. Nagrada je namijenjena isključivo likovnim umjetnicima. Ne obraća se primijenjenim umjetnicima. Takva odluka je tada bila donesena. Znači, umjetnici koji se bave isključivo plesom, klasičnim plesom, modernim plesom, klasičnim grafičkim dizajnom, arhitekturom - oni se ne mogu prijaviti. Iako su te granice postale fluidne i može biti da neki umjetnik radi na granici fotografije i filma, ili razlika između teatra, performansa i plesa može biti jako fluidna. Odlučujuća je sama perspektiva i stav umjetnika. Da li su umjetnik ili umjetnica odlučili da stvarno rade u području likovne ili savremene umjetnosti ili su se odlučili da rade više u teatru.
RSE: Deset godina traje nagrada. Među njenim nosiocima su i neka značajna, mlada, nadolazeća, ali i neka etablirana imena iz svijeta savemene umjetnosti?
Bradvić: Možda mislite na umjetnike kao što je Mladen Miljanović. On se istakao vrlo rano samom umjetnošću koju su zapazili i žiri, ali i puno drugih institucija. Mladen je dobio nagradu 2007. godine. Poslije je bio dva mjeseca u Njujorku. Kroz to su se razvili neki kontakti, koji su između ostalog njegovoj umjetnosti pomogli. Mladen je 2013. godine zastupao BiH na Venecijanskom bijenalu. To u stvari pokazuje kako je nagrada Zvono, zajedno sa drugim institucijama, međusobno podržavaju. Mreža se sve više gradi i isprepliće preko institucija kao što su Umjetnička galerija BiH, Muzej savremene umjetnosti u Banjaluci, putem nekih kustosa, kao što su Irfan Hošić, koji je bio kustos, zajedno sa Sarom Vujanović u Veneciji. Zvono je također dio jedne mreže savremene umjetničke scene u BiH. Tako se ti kontakti isprepliću i šire.
RSE: Zašto ste se onda odlučili za ovu vrstu promocije, za hodanje po gradovima? Zar javni poziv, atraktivnost nagrade, čitavog konkursnog postupka, nije bilo dovoljno privlačno?
Bradvić: Jedan od glavnih razloga je bio taj što smo, pričajući upravo sa umjetnicima, ili čak i sa ljudima koji rade na Akademiji, ili sa širom publikom, primijetila da se još ne zna toliko o nagradi. Sarajevo i Banjaluka čine neke centre. Imaju najveće Akademije u BiH. Tu je nagrada jako poznata. Bihać nema Akademiju likovnih umjetnosti, nego ima odsjek za tekstilni dizajn, koji, kroz profesora Irfaha Hošića ipak ima jako puno poveznice sa savremenom umjetnošću. U Trebinju postoji jako aktivna umjetnička scena.
Meni se učinilo jako važnim stupiti u direktan kontakt sa akademijama i sa umjetnicima, pokazati da je ova nagrada i za njih. Primijetila sam da su se oni osjećali malo isključenima. Mnogo su cijenili moj dolazak jer time se uključuje i stavlja pažnja i na te druge periferije, koje imaju svoju umjetničku scenu. Htjela sam im naglasiti da je ovo jedna neobična nagrada, nacionalna nagrada, koja je upućena svim umjetnicima.
Sredinom marta ćemo imati sastanak sa svim koordinatorima te šire mreže, gdje će biti razgovora o tome kakva je budućnost nagrade, ne samo u BiH, nego u svim tim zemljama, ali i šta možemo poboljšati.
RSE: Vi imate značajno iskustvo i izvan granica BiH. Šta mislite o stanju likovne umjetnosti kod nas, da se ne upuštamo u priču o kulturi uopšte?
Sarajevo je bilo, a i sada je mjesto, u kome su mogli da izlažu jako mladi umjetnici, koji su još na Akademiji ili koji su tek izašli sa Akademije. Imali su mogućnost da pokažu svoje radove. Da uđu u tok tih aktivnosti. Takvih mjesta momentalno nedostaje.
Bradvić: Meni se čini da je najveća razlika, koja je vezana za tu situaciju u BiH, da više ne postoji toliko puno prostora za mlade umjetnike. Sarajevo je, po meni, bilo, a i sada je mjesto, u kome su mogli da izlažu jako mladi umjetnici, koji su još na Akademiji ili koji su tek izašli sa Akademije. Imali su mogućnost da pokažu svoje radove. Da uđu u tok tih aktivnosti. Takvih mjesta momentalno nedostaje.
Naravno da se umjetnici organizuju sami. Razgovarala sam sa par mladih umjetnika u Mostaru. Imaju jednu grupicu od četiri umjetnika koji se jako angažuju, koji rade zajedno, koji traže mogućnost izlaganja. Imamo i grupicu umjetnika u Banjaluci, koji izlažu u apartmanima. Ali sve nam to pokazuje da nedostaje neki prostor, koji bi ipak bio javnog karaktera. To može biti jedan atelje, koji se umjetnicima dodijeli. Takvih skoro da nema. Onda je taj raskorak, poslije završetka Akademije i ulaska u institucije, kao što je Muzej savremene umjetnosti, jako veliki.
RSE: Ovdje govorimo samo o fizičkom prostoru. Šta je u ovom prostoru ambijent? Imam dosta poznanika iz tog kruga i stekao sam dojam kako dobar dio njih, posebno onih što preferiraju ove figurativne forume, smatraju da danas ima previše onih što su se opredijelili za ovo što se pomalo slobodno imenuje kao savremena umjetnost.
Bradvić: Mislim da nije problem u akademijama ili u broju umjetnika, nego je obrnuto. Fali infrastrukture i fali cijenjenje te branše, kulture generalno, ali naravno i samih umjetnika i umjetnica. Kultura se još uvijek smatra suvišnom i to me začuđuje. Kada pričamo o kulturi, ne pričamo samo o onome što se desi u nekoj galeriji, nego je to jedan čitav niz aktivnosti koji su potrebni prije toga. Znači, već razgovaramo o edukaciji, o prostoru, o vrijednosti umjetnika i umjetnica, o njihovo ulozi i poštovanju u društvu. Mislim da u stvari, upravo time što ne postoji taj prostor, u društvu i u javnosti, umjetnici su uvijek na granici, posmatraju se kao neki drugi građani i građanke, da su pomalo čudni.
Radi se o tome da njih treba uvući u javnost i društvo i pružiti im prostor koji oni zaslužuju. Ne volim pričati o umjetnosti kada je ona u nečijoj funkciji. Također ne mislim da je umjetnost nešto što postoji samo za sebe. Mislim da je jako važno da umjetnost ima svoje mjesto i prostor u društvu i da se ono može samo popraviti, ako se počne cijeniti rad tih umjetnika.
Argument koji često čujem je da umjetnici nemaju od čega živjeti. Pogledajmo druge evropske gradove. BiH jeste dio Evrope i ne možemo to argumentirati time da mi nismo Evropa. To mi se također čini čudnim argumentom. Tamo kultura ima veliku funkciju, što se tiče turizma i ekonomije. Ne mislim da umjetnik i umjetnost treba da bude producirana samo da bi privukla turiste. Ako imate neku izložbu koja je jako vrijedna, ne moramo pričati o venecijanskom Bijenalu, nego o jednoj izložbi koja je atraktivna za publiku da je pogleda, time privlačite masu ljudi koji će posjetiti vaš grad, koji će ući u muzeje, koji će pričati o BiH u jednom pozitivnom svjetlu. To je činjenica.
RSE: Jednostavno, svima pustiti pravo da traže sreću, bez obzira kakvi su im izgledi?
Bradvić: Mislim da svako, ko se odluči baviti umjetnošću, vjerovatno razmišlja na način - sada ću krenuti, pa ću vidjeti šta će se desiti. Sigurnost ne postoji, ali u BiH svakako sigurnost ne postoji u mnogo drugih oblasti života, tako da se to možda kod umjetnika i umjetnica ne razlikuje toliko u jednoj velikoj mjeri, koliko se razlikuje percepcija njih u društvu, kao nečim drugim, kao nečim što nije toliko potrebno, što je velika šteta.
RSE: Sa druge strane umjetnici lakše podnose sve to, nadajući se da će jednom doći do svog cilja?
Bradvić: Mislim da smo se navikli na to jer su i uslovi rada takvi da je potrebna velika doza angažmana i ljubavi perma tom poslu. Prije svega, potrebna je odlučnost da se izdrži i vjera u sopstveni rad. Ta vjera se postiže zajedničkim druženjem, zajedničkim izlaganjem, saradnjom, da se osjeti da tu postoji jedna mreža ljudi, iako je ona mala, ali da se razumiju i da se podržavaju međusobno. Mislim da je to neprocjenjivo.
