Književnik i publicista, autor Leksikona Sarajeva, Valerijan Žujo je ovogodišnji dobitnik pojedinačne Šestoaprilske nagrade, koja će mu biti uručena za nekoliko dana. To je bio povod da bude gost RSE.
RSE: Vjerujem da vam je pomalo dosadilo odgovarati na pitanja o nagradi, ali ipak - šta vam znači Šestoaprilska nagrada?
Žujo: Ništa. Šalim se. To je nagrada do koje je meni bilo stalo i doživljavam je kao priznanje da moje bavljenje Sarajevom nije nevažno, neznatno i zanemarljivo. Međutim, potroše se emocije oko nagrada jer nagrade dolaze ili prerano ili prekasno. Ova očigledno nije uranila i ne znam kakvo uzbuđenje bi mi sada mogla proizvesti. Drugačije bi bilo da je došla u vrijeme kada sam je ja zaista očekivao, 2009., i kada je tadašnji Odbor saopštio da ni jedan od dva kandidata, a bili smo to Ibro Spahić i ja, nije dobio dovoljan broj glasova. Tada sam vrtio po glavi šta znači dovoljan broj glasova? Odbor uvijek ima neparan broj članova. Svi žiriji, a bio sam u sijaset žirija, uvijek, ako su dva kandidata, jedan će dobiti makar jedan glas više. To je bilo neko nemušto saopštenje i niko te godine nije dobio nagradu, a navodno su imali dva ozbiljna kandidata. Stalno sam pod ružnim dojmom tog događaja i nisam punim plućima primio sad ovu nagradu, nego malo zanovijetam oko toga.
RSE:A šta vam inače znače priznanja?
Žujo: Znače i mojoj i svačijoj sujeti. Mi smo sazdani od više bića, a jedno je obavezno sujetno. Onda nekad tu našu sujetu miluju, nekad je ostave po strani i onda se mi radujemo ili patimo zbog toga. Meni je najviše bilo stalo do nagrade "Svjetlosti" za najbolju knjigu te godine. To, u intimnim koordinatama, smatram nagradom. To visi na zidu. Ponekad je pogledam i drago mi je, a ova nagrada ne može ni visiti na zidu. Ovo je mapa.
RSE: Pomenuli ste i knjigu. Trenutno radite na knjizi sa naslovom Sve smo mogli mi. O čemu je tačno riječ?
Žujo: To sam svojevremeno, kao što sam pustio u opticaj floskulu, Sarajevo je ozbiljan grad, sada pustio priču da će knjiga nositi naslov "Sve smo mogli mi". Neće se tako zvati. Biće to sabrana poezija. Pošto više ne pišem poeziju, biće to izbor iz tih nekoliko knjiga. Naime, Ljubica Ostojić je napravila jedan izbor, i to ću izdati kao Moja poezija.
RSE: Pošto smo sad pomenuli i pjesmu Sve smo mogli mi, zanimljivo je da ste autor te jako poznate pjesme koju svi rado ponekad pjevušimo. Da li je to jedina vaša pjesma koja je dobila melodiju?
Žujo: Nije. Mene je svojevremeno Duško Trifunović nagovarao, još dok sam bio scenarist emisije "Na ti". Naime, bio sam njegov čovjek za čitanje. On bi smislio nešto i onda meni rekao, 'eh čitaj o štednji'. Onda bih ja po zadatku čitao, ali to je uvijek premašivalo ono što je on bio naumio. Ja se tada nisam mogao zaustaviti. Onda ja njemu kažem sve šta sam pročitao i saznao i onda mi formiramo tu neku glavnu stvar.
Kazao mi je - Hajde da napišemo nekoliko pjesama koje će ovi uglazbiti i biće onda to neke balade. Kažem ja njemu da to neću da radim jer to ozbiljno shvatam. Ne mogu pisati te pjesme jer je i tada, kao i danas, bila niska razina u tim pjesmama. Kaže on – Ako mi ne budemo pisali, pisaće oni koji ne znaju.
Pisali smo po desetak takvih pjesama svakog mjeseca. Tako su nastale sve manje-više trajno poznate pjesme. "Ima neka tajna veza", "Sve smo mogli mi". Sve što se uporno vrti je nastalo u okviru emisije "Na ti".
Predstavljanje "Leksikona Sarajeva"
RSE: Slovite za jednog od najboljih poznavalaca glavnog grada BiH. Kakav je grad danas Sarajevo?
Žujo: Neuporediv, kao i uvijek. Ljudi koji nemaju orijentaciju u tim stvarima, koji Sarajevo doživljavaju kao kakvu košulju koja je, ili šarena, ili im je stara ili im je prljava, oni nemaju pravi odnos prema gradu. Dobro je da mi Sarajevo doživljavamo kao živo biće, kao stvorenje, kao nekoga o kome možemo govoriti lijepe i ružne stvari, kome se možemo udvarati, koga možemo doživljavati kao najbližeg svoga, ali Sarajevo nije živo biće. Sarajevo je zbir svega onoga što jeste i što je bilo.
Tako da ljudi uvijek razmišljaju o onome što je njima pred očima i imaju ideju o Sarajevu samo kroz takvo gledanje. Riječ je o najmanje desetak gradova koji su sukcesivno nastajali. Ta suma mene zanima, dakle sve o Sarajevu, a ne Sarajevo jednog trenutka.
Ko bi mogao biti zadovoljan sadašnjim Sarajevom, sadašnjim prilikama, sadašnjim paleolitskim načinom razmišljanja u javnosti, u politici u kulturi? Najveća kulturna sramota Sarajeva događa se danas, kada se maćehinski odnosimo prema onome što je reprezentacija, kao što su Zemaljski muzej, Narodno pozorište, desetine institucija kulture. To je jedino bitno za identitet. Nije za identitet bitno da li je neko popravio stanje svojih grudi silikonima. To nije bitno. To jeste bitno za brak, koga može ugroziti, ali za grad, za tu sumu lijepog i pametnog što Sarajevo jeste, to su marginalne stvari. Da li je neko kupio skupo auto ili slično - to je privatna sfera i baš nekog briga za to. Ljudi se čak i u suptilnim sferama, na primjer u religiji, ponašaju vulgarno. Oni trče gradom i govore kako su veliki vjernici. To je u svim religijama zabranjeno. Zabranjeno je demonstrirati.
Čak postoji i fini stih da lijeva ne zna šta joj radi desna. Kad nekom pomažete, neka on ne zna da ste mu pomogli, ali mu pomozite. Kod nas je sve transparentno, u izlogu i tezgi. Sasvim je prirodan i očekivan ovaj vulgarni patriotizam. Ne vjerujte ljudima kojima su usta puna Bosne, oni joj rade o glavi. Vjerujte onima koji strpljivo rade neke bitne stvari koje idu u prilog Bosni i Sarajevu.
RSE: Nezaobilazno je u ovom razgovoru pomenuti Leksikon Sarajeva, to je završen i dobro znan projekt. Može li se Leksikon eventualno dopunjavati, nastavljati, budući da vi i dalje predano istražujete istoriju Sarajeva?
Žujo: To je retoričko pitanje. Priroda svih takvih knjiga jeste upravo to da doživljavaju više izdanja i da se ta izdanja označavaju kao proširena, dopunjena, pa čak i ispravljena. Vidjećete da na mnogo leksikona i enciklopedija piše upravo to. Jer iz nekih razloga, neki podaci nisu bili dostupni, ili su izvori bili takvi da je čovjek krivo zaključio. Najavljujem dva izdanja leksikona, jedno na engleskom i novo, na ovom našem lijepom višeimenom jeziku.
RSE: Pomenuli smo knjigu poezije na samom početku ovog razgovora, pomenuli smo sada i nove projekte oko leksikona. Ima li još nešto na čemu trenutno radite?
Žujo: Negdje je odmakao posao na prvoj monografiji sarajevske Vijećnice. Meni je to povjereno i ja to sa zadovoljstvom radim. Knjige te vrste, monografije, sam ja i mehanički radio, zato što je to proizvod koji nastaje u mojoj manufakturi. Tvrdoglavo sam odlučio da živim od pisanja u jednom širokom rasponu jer nije moguće živjeti od pisanja književnosti, pisanja poezije, proze i eseja. To niko nije mogao, ali u tom rasponu od scenarija i monografija do istraživačkih poduhvata je moguće živjeti. Ja to zovem svojom manufakturom koja to proizvodi.
Međutim, sarajevska Vijećnica je nešto izvan toga. Ona je sama po sebi kontroverzna. Ona se meni nikada nije dopadala kao građevina, ali njena mučenička sudbina u prošlom nesretnom i užasnom ratu i taj napad na nju, ta ideja da neko ima tako suženu svijest da puca topovima u knjigu, čovjek prosto zanijemi. Tako da se ja sa posebnom emocijom bavim tom knjigom i ne znam kad će ona bili gotova. Ona prati i obnovu Vijećnice i to je sve u finišu. To je prva obimnija, temeljitija i ozbiljnija knjiga od nastanka Vijećnice. Zanimljivo je da o njoj nikad nije napravljena knjiga.
