Posebna radna grupa Komiteta za ljudska prava UN-a, na zasjedanju koje se održava u Njujorku (i trajaće do kraja marta mjeseca), analiziraće novi periodični izvještaj o tome kako se u BiH ostvaruju prava porodica nestalih osoba, bivših logoraša i žrtava seksualnog nasilja.
Uz izvještaj državnih organa, pred članovima Komiteta će se naći tzv. alternativni izvještaj koji su sačinili TRIAL - švicarska organizacija protiv nekažnjivosti, zajedno sa većim brojem nevladinih organizacija, odnosno udruženja koja zastupaju prava žrtava rata.
U alternativnom izvještaju formulisano je gotovo 50 pitanja na koja organizacija TRIAL i partnerska udruženja žele dobiti odgovore od države.
Ona bi mogla biti ukratko formulisana kao zahtjev „da se porodicama nestalih osoba, žrtvama seksualnog nasilja i bivšim logorašima zagarantuje pravo na istinu, pravdu i odštetu“, ističe Lejla Mamut, TRIAL-ova koordinatorica za ljudska prava u Sarajevu.
„Do izvještaja smo došli u konsultaciji sa udruženjima porodica nestalih osoba i drugih udruženja iz BiH, koji su nama ukazali da preporuke koje je 2006. godine izdao Komitet za ljudska prava UN-, a tiču se i žrtava rata, nisu provedene ,ili je mali broj preporuka proveden. U tom smislu oni su iskazali svoj interes, a mi svoju spremnost da uradimo izvještaj. Što se tiče kršenja prava porodica nestalih, možemo napraviti tri grupacije. Prva, pravo na istinu, tj. pravo porodica nestalih da znaju istinu o tome šta se desilo sa članovima njihovih porodica koji su nestali tokom rata, da saznaju njihovu sudbinu i da im budu vraćeni njihovi posmrtni ostaci. Pored toga, tu je pravo na pravdu, odnosno kažnjavanje počinilaca zločina. I na kraju je pravo da im se dodijeli adekvatna odšteta za patnju i sve ono što su pretrpjeli“, navodi Lejla Mamut.
Edin Ramulić
Edin Ramulić, udruženje „Izvor“ iz Prijedora, naglašava da u saradnji sa TRIAL- om, pored ostalog vide mogućnost saradnje kod podnošenja tužbi Evropskom sudu za ljudska prava.
Prvih šest predmeta u Strazbur je upućeno upravo iz Prijedora, i to za zločin na Korićanskim stijenama. Takođe, udruženje želi:
„Da iskoristimo i mogućnost Evropskog suda za ljudska prava kako bismo riješili i druge probleme direktno vezane za žrtve i njihove porodice - prije svega statusna pitanja koja još uvijek nisu riješena. Zatim bismo Sudu tužili organe i institucije BiH po osnovu nekažnjivosti, zbog toga što počinioci ratnih zločina još uvijek nisu u odgovarajućem broju procesuirani, odnosno najveći broj njih nije izveden pred lice pravde - i sudeći prema sadašnjim kapacitetima, neće nikada ni biti. Dalje, tužili bismo i po osnovu specifičnih tortura - to su žrtve seksualnih zločina, silovanja, ne samo žene nego i muškarci. Nažalost, Prijedor je mjesto takve torture. To je karakteristično za logor Keraterm u kojem su silovani muškarci, ali i za neke druge. Nažalost, to u dovoljnoj mjeri uvijek još nije kažnjeno, nije procesuirano“, navodi Edin Ramulić.
Sporost u rješavanju problema
U BiH ne postoje pouzdani podaci o broju seksulano zlostavljanih tokom ratnih godina. Prema nekim procjenama, njihov broj se kreće od 20.000 do 50.000.
„To je sasvim drugo istraživanje, koje još nije na vidiku, mada se planira uraditi kroz program koji želi uraditi Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, uz pomoć i podršku Populacijskog fonda UN-a. U sklopu tog programa trebalo bi doći do pouzdanog podatka o broju silovanih i seksualno zlostavljanih tokom rata u BiH“, kaže Lejla Mamut.
Formular ICMP-a za traženje nestalih, ilustracija
Za porodice nestalih je najbitnije da se pronađu njihova tijela, kaže Milan Mandić, Udruženje nestalih sarajevsko-romanijske regije.
„Drugo po važnosti je da ratni zločinci, koji su teške zločine činili po komandnoj i izvršnoj odgovornosti, izađu pred lice pravde i dobiju zasluženu kaznu. Jer ono što su radili su nečovječna djela, klasični ratni zločini. Poslije toga bismo mi zajedno, pripadnici svih naroda u BiH, obilježavali mjesta strahovitih zločina, kojih, nažalost, ima mnogo u BiH“, navodi Milan Mandić.
Sarafina Kolovrat, Udruga obitelji poginulih i nestalih branitelja Bugojno, kaže kako su članovi ovog i drugih udruženja žrtava ratnih stradanja učinili što su mogli, ali da je i dalje očigledna sporost u rješavanju problema koja ih muče.
„Može brže da se radi ako ima političke volje ljudi koji se bave tom problematikom. Posebno tu mislim na Tužiteljstvo i Sud BiH. Na njima je da odrade najvažniji dio posla. Sve ono što se tražilo od udruge i od obitelji smo uradili. Na potezu su državni organi i mi još uvijek čekamo na njihove rezultate“, navodi Sarafina Kolovrat.
Komitet za ljudska prava UN-a, u svojim ključnim opažanjima usvojenim u 2006., Bosni i Hercegovni je već preporučio da poduzme efikasne mjere u odnosu na žrtve teških kršenja ljudskih prava.
S obzirom da nije učinjeno mnogo kako bi se provele prethodne preporuke, Lejla Mamut, koordinatorica za ljudska prava TRIAL-a u Sarajevu, kaže da izvještaja koji su uradili zajedno sa više nevladinih organizacija ima za cilj:
„Želimo da alarmiramo Komitet za ljudska prava i generalno UN, i da izvršimo na neki način pritisak na državu da barem odgovori na pitanja koja smo postavili, ako ne i da promijeni svoju praksu kršenja ljudskih prava.“
