Mobing u Crnoj Gori od skora je kažnjiv zakonom. Prva iskustva govore da je mali broj zaposlenih upoznat sa oblicima zlostavljanja na poslu, te da su poslodavci, iako na to zakonom obavezni, slabo zainteresovani da zaposlenima ukažu na njihova prava. Za sada je i mali je broj prijavljenih slučajeva na sudu i svega jedna presuda u korist žrtve.
Moberi su uglavnom poslodavci i to u privatnim firmama, a žrtve najčešće žene.
Leposava Fabris tvrdi da je žrtva konstantnog zlostavljanja na radu i jedna je od tri slučaja u Crnoj Gori koja mobing pokušava da dokaže pred sudom.
Ova 55-godišnjakinja sa fakultetskom diplomom više od tri decenije radi na veoma odgovornim poslovima. U svom radnom vijeku promijenila je dva posla, a na drugom, kako priča za RSE, trpjela je višegodišnja poniženja pretpostavljenih.
"Za svih tih sedam godina koliko sam radila u toj drugoj firmi ja nijesam iskoristila ni 30 dana godišnjeg odmora. Na sva moja zapomaganja da više ne mogu ni fizički ni psihički da izdržim, a pogotovo to što je radni dan trajao i po 15 sati. I pored svega, poslodavac mi je prijetio otkazom. Kada sam podnosila zahtjev za slobodan dan za porodičnu slavu, moja porodica je katoličke vjeroispovijesti, rečeno mi je da katolici ne slave slavu, da nemaju slavu nego jednostavno slave dan mrtvih", priča ona.
Sve je počelo, priča nam Fabris, kada je pretpostavljenima ukazala na nepravilosti u poslovanju firme.
"Ključni momenat mobinga je ukazivanje na to da nedostaje novac. Ja sam to prijavila pretpostavljenima i umjesto da sam dobila razumijevanje i da se to sve ispravi i da se izvrši dalja istraga, ja sam od pretpostavljenih doživjela najveću torturu".
Uslijedio je disciplinski postupak, pokušaj njene izolacije u firmi, premještanje na drugo, slabije plaćeno radno mjesto.
"Nakon disciplinskog postupka koji je menadžment moje firme pokrenuo protiv mene, a ništa pritom nije dokazao, niti jednu nepravilnost da je bila u mojoj službi premjestili su me u drugi grad i umanjili lični dohodak za 300 eura. Ja se sada nalazim na bolovanju jer sam imala veoma ozbiljnih zdravstvenih problema zbog stresa koji sam preživjela. Ja sam zbog toga podnijela tužbu protiv njih", kaže Fabris.
Fabris tvrdi da i u sudskom postupku po njenon tužbi protiv menadžmenta ima pritisaka na njene kolege, potencijalne svjedoke.
"Znam da je jednom izvršnom direktoru glavni izvršni direktor zabranio komunikaciju sa mnom. Javljali su mi se ljudi jer su se oni izjasnili po osnovu saradnje sa mnom da ne znaju kako će sada izaći pred sudije jer im se prijeti otkazima", navodi ona.
Najčešće žrtve žene
Zlostavljanje na radu u Crnoj Gori kažnjivo je od juna prošle godine i u svega par slučajeva koji su završili pred sudom, jedan je okončan u kosrit žrtve mobinga. Neupućenost, ne prepoznavanje mobinga, strah od gubitka posla, nepovjerenje u sudstvo – neki su od razloga zbog koji se ljudi teško odlučuju da prijave mobing, kaže za RSE Lidija Pejović iz Unije slobodnih sindikata.
"Vrlo rijetko se može dokazati mobing na sudu i praktično ulaziš u jednu borbu protiv vjetrenjača. Obično su moberi pretpostavljeni i tu si zapečatio sudbinu što se tiče posla i rada. Vidite i sami kakvo nam je sudstvo i institucije sistema", ukazuje Pejović.
“Mobinga ima svuda. Najčešće žrtve su žene, nerijetko i muškarci, uglavnom oni koji su u nekom zavisnom položaju, a koriste ga poslodavci”, kaže za RSE Branka Vlahović, nekadašnja pravna zastupnica zaposlenih, sada angažovana pri Ministarstvu za ljudska prava.
U Crnoj Gori mobingu su češće izloženi zaposleni u privatnim preduzećima, navodi Vlahović.
"Daleko manje se privatni poslodavci pridržavaju propisa, zakona i rjeđe se ljudi iz tih sredina obrate zbog mobinga. Ja ne kažem da ga nema i u javnim ustanovama, u državnoj upravi. Tu je vidljiviji i tu se ljudi prije pojave sa zahtjevom za zaštitu dok kod privatnih poslodavaca to je veoma rijetko, osim kada je to već kraj radnog odnosa i kada ste svjesni da vam nema opstanka u toj firmi", navodi Vlahović.
Žrtve mobinga su u strahu, žive sa njim i dugo trpe, zbog čega zapadaju u apatiju i obolijevaju. Vlahović zbog toga ukazuje da je jako važno prepoznavanje mobinga na samom početku i savjetuje da oni koji su zlostavljani to i zapisuju, kako bi stvari kasnije lakše dokazali na sudu.
"Moje sjećanje o tome da je neko meni prije mjesec dana nešto uradio, odnosno da radim poslove koji su takvi da ne mogu da ih završim je samo moje sjećanje. Ali ako ja imam napismeno da se to dešavalo 7 dana i ako znam kada je bilo i u kom intervalu onda moja prijava tog tipa pije vodu jer u tom slučaju ja ne pričam neke nebuloze, nego je to nešto što se događalo i što se može dokazati".
Kako bi ohrabrili žrtve da slučajeve prijave nadležnima, a institucije da rade svoj posao grupa žena koje su i same bile izložene mobingu, osnovala je nedavno nevladinu organizaciju “Vladavina prava”.
Moberi su uglavnom poslodavci i to u privatnim firmama, a žrtve najčešće žene.
Leposava Fabris tvrdi da je žrtva konstantnog zlostavljanja na radu i jedna je od tri slučaja u Crnoj Gori koja mobing pokušava da dokaže pred sudom.
Ova 55-godišnjakinja sa fakultetskom diplomom više od tri decenije radi na veoma odgovornim poslovima. U svom radnom vijeku promijenila je dva posla, a na drugom, kako priča za RSE, trpjela je višegodišnja poniženja pretpostavljenih.
"Za svih tih sedam godina koliko sam radila u toj drugoj firmi ja nijesam iskoristila ni 30 dana godišnjeg odmora. Na sva moja zapomaganja da više ne mogu ni fizički ni psihički da izdržim, a pogotovo to što je radni dan trajao i po 15 sati. I pored svega, poslodavac mi je prijetio otkazom. Kada sam podnosila zahtjev za slobodan dan za porodičnu slavu, moja porodica je katoličke vjeroispovijesti, rečeno mi je da katolici ne slave slavu, da nemaju slavu nego jednostavno slave dan mrtvih", priča ona.
Sve je počelo, priča nam Fabris, kada je pretpostavljenima ukazala na nepravilosti u poslovanju firme.
"Ključni momenat mobinga je ukazivanje na to da nedostaje novac. Ja sam to prijavila pretpostavljenima i umjesto da sam dobila razumijevanje i da se to sve ispravi i da se izvrši dalja istraga, ja sam od pretpostavljenih doživjela najveću torturu".
Uslijedio je disciplinski postupak, pokušaj njene izolacije u firmi, premještanje na drugo, slabije plaćeno radno mjesto.
"Nakon disciplinskog postupka koji je menadžment moje firme pokrenuo protiv mene, a ništa pritom nije dokazao, niti jednu nepravilnost da je bila u mojoj službi premjestili su me u drugi grad i umanjili lični dohodak za 300 eura. Ja se sada nalazim na bolovanju jer sam imala veoma ozbiljnih zdravstvenih problema zbog stresa koji sam preživjela. Ja sam zbog toga podnijela tužbu protiv njih", kaže Fabris.
Fabris tvrdi da i u sudskom postupku po njenon tužbi protiv menadžmenta ima pritisaka na njene kolege, potencijalne svjedoke.
"Znam da je jednom izvršnom direktoru glavni izvršni direktor zabranio komunikaciju sa mnom. Javljali su mi se ljudi jer su se oni izjasnili po osnovu saradnje sa mnom da ne znaju kako će sada izaći pred sudije jer im se prijeti otkazima", navodi ona.
Najčešće žrtve žene
Zlostavljanje na radu u Crnoj Gori kažnjivo je od juna prošle godine i u svega par slučajeva koji su završili pred sudom, jedan je okončan u kosrit žrtve mobinga. Neupućenost, ne prepoznavanje mobinga, strah od gubitka posla, nepovjerenje u sudstvo – neki su od razloga zbog koji se ljudi teško odlučuju da prijave mobing, kaže za RSE Lidija Pejović iz Unije slobodnih sindikata.
"Vrlo rijetko se može dokazati mobing na sudu i praktično ulaziš u jednu borbu protiv vjetrenjača. Obično su moberi pretpostavljeni i tu si zapečatio sudbinu što se tiče posla i rada. Vidite i sami kakvo nam je sudstvo i institucije sistema", ukazuje Pejović.
“Mobinga ima svuda. Najčešće žrtve su žene, nerijetko i muškarci, uglavnom oni koji su u nekom zavisnom položaju, a koriste ga poslodavci”, kaže za RSE Branka Vlahović, nekadašnja pravna zastupnica zaposlenih, sada angažovana pri Ministarstvu za ljudska prava.
U Crnoj Gori mobingu su češće izloženi zaposleni u privatnim preduzećima, navodi Vlahović.
"Daleko manje se privatni poslodavci pridržavaju propisa, zakona i rjeđe se ljudi iz tih sredina obrate zbog mobinga. Ja ne kažem da ga nema i u javnim ustanovama, u državnoj upravi. Tu je vidljiviji i tu se ljudi prije pojave sa zahtjevom za zaštitu dok kod privatnih poslodavaca to je veoma rijetko, osim kada je to već kraj radnog odnosa i kada ste svjesni da vam nema opstanka u toj firmi", navodi Vlahović.
Žrtve mobinga su u strahu, žive sa njim i dugo trpe, zbog čega zapadaju u apatiju i obolijevaju. Vlahović zbog toga ukazuje da je jako važno prepoznavanje mobinga na samom početku i savjetuje da oni koji su zlostavljani to i zapisuju, kako bi stvari kasnije lakše dokazali na sudu.
"Moje sjećanje o tome da je neko meni prije mjesec dana nešto uradio, odnosno da radim poslove koji su takvi da ne mogu da ih završim je samo moje sjećanje. Ali ako ja imam napismeno da se to dešavalo 7 dana i ako znam kada je bilo i u kom intervalu onda moja prijava tog tipa pije vodu jer u tom slučaju ja ne pričam neke nebuloze, nego je to nešto što se događalo i što se može dokazati".
Kako bi ohrabrili žrtve da slučajeve prijave nadležnima, a institucije da rade svoj posao grupa žena koje su i same bile izložene mobingu, osnovala je nedavno nevladinu organizaciju “Vladavina prava”.