Zrno soli: Pelješki most - prema Hollandeu ili Karamarku?

Čitam ovih vrućih dana knjigu novinarskih prisjećanja Drage Buvača Treći krug. Ovaj je nekada utjecajni ekonomski analitičar prije gotovo trideset godina zapisao - ako već ekonomisti moraju služiti državi, nema smisla zbrda-zdola okupljati predstavnike različitih ekonomskih škola i svjetonazora i time prikupiti nekakvo pokriće. John Kennedy je uvažavao savjete teoretičara države blagostanja Paula Samuelsona i Kennetha Galbraitha, Ronald Reagan monetariste Miltona Friedmana. „Pravi političari ne okupljaju oko sebe ekonomiste suprotstavljenih škola, nego one u skladu sa svojom političkom ideologijom, s njima uspijevaju ili padaju“.

Što radi današnja hrvatska Vlada? I ne samo ona. I ne samo u ekonomiji. U posvemašnjoj krizi koja se produbljuje na svim sektorima ona, recimo to pristojno, ona luta.

Nema definirani svjetonazor, nema ideologije, nema iz njih proizlazeće konzistentne politike. Ili politika, kako se to danas kaže. Nema niti profesionalno autoritativni savjetnički tim. Sve je u skicama i naznakama. Prilagođava se okolnostima, svjetskoj i evropskoj situaciji, javnom mnijenju, biračima, raznorodnim lobijima. Prilagođavanje i kompromis su vrlina, ako su sazdani na načelima.

Slučaj Pelješki most ogledni je primjer. Nakon čvrstog predizbornog obećanja, prihvaćenog od birača, da se od njega za dogledno vrijeme odustaje jer nema novaca i jer je megalomanski, Vlada ga ponovno vraća u igru. Istina, s nekoliko „ako“. Most će se graditi ako bude sluha u Europskoj uniji i dobiju se sredstva, ili ako propadnu pregovori s Bosnom i Hercegovinom oko koridora. S dodatkom – to bi bio drugi most, graditeljski skromniji i znatno jeftiniji. Dakle, skupi projekt prijašnje Vlade je bačeni novac poreznih obveznika. Skromniji most manje visine treba suglasnost Bosne i Hercegovine.

Pri tome nekoliko ministara govori jedno, a onaj najvažniji, resorno zadužen za fondove Unije, drugo. O mostu ne zna ništa, zna samo za cestovni koridor.

Nakon tih zbunjujućih i kontradiktornih izjava, oglasio se i premijer Milanović. Kazao je da još prije nekoliko mjeseci dao nalog ministrima da istraže mogućnost sufinanciranja mosta s tijelima EU.

Uozbiljio je situaciju koja je zbog razbarušenih ministara izmakla kontroli i poručio – mi 400 milijuna eura nemamo, ako ih dobijemo gradit ćemo, a oni koji 8 godina nisu učinili ništa – bolje im je da šute.

U proteklih 200-tinjak dana nove Vlade nakupilo se previše improvizacija. Osim kadrovskih lutanja, uobičajenih kod mnogih koalicija, Vlada djeluje neodlučno i nepripremljeno i na svim najvažnijim sektorima privrede i društvenog razvoja. Za sada je stabilan jedino državni budžet, ali ako ne bude razvoja ni on ne može dugo odoljeti. Neće ga imati tko puniti.

Ministar financija i novi guvrener Narodne banke najavili su dalji pad društevnog proizvoda, snizili ionako skromna očekivanja. Kreditni rejting zemlje je ugrožen. Najavljeno je novo zaduživanje.

Ambiciozni i, pokazalo se, poprilično razbarušeni investicijski plan spornoga ministra gospodarstva, ne ostvaruje se. Zapinje na svim sektorima, osobito je alarmantno stanje u energetici. Brodogradilišta i petrokemijski kompleksi odlaze firmama nepouzdanog boniteta. Ili se gase. Upravljanje INOM je bivša vlada prepustila mađarskom MOL-u, koji je zanemario obnovu domaćih rafinerija, sisačka je pred zatvaranjem. Ruski energetski kompleks je pred vratima. Vlada se strateški ne izjašnjava, treba li mu ići u susret, ili čekati da, preko neke banke, rafinerije ili benzinskih crpki, sam preuzme dio energetske budućnosti zemlje.

Vlada je ostala dužna odgovoriti na temeljno pitanje – na čemu se temlji njezin projekt izlaska iz krize. Na kojem svjetonazoru, s kojim ciljevima, i po koju cijenu.
Vlada je praktički nastavila dosadašnju ekonomsku politiku, nastojeći je popraviti. S malim uspjehom, barem do sada.

Što znači socijaldemokratsko-liberalna politika u današnjem evropskom okruženju?
Ne treba se zavaravati, više ne postoji jedna evropska politika. Na djelu su nova preslagivanja utjecaja, s neizvjesnim ishodom. Hoće li Hrvatska slijediti strogu njemačku matricu financijske discipline i prioritetnog vraćanja dugova, koji je do sada donio korist samo toj zemlji, ili će se otvoriti i drugačijim modelima? Onome novoga francuskog predsjednika Hollandea, na primjer, koji u isti rang prioriteta stavlja i razvoj i dugove.

Je li Zoran Milanović obratom u slučaju „Pelješki most“, kojim je samog sebe iz predizborne kampanje demantirao, imao na umu Francoisa Hollanda ili Tomislava Karamarka?

Je li na djelu briga za razvoj ili demagoški populizam?

Psihologinja Mirjana Krizmanić opisala je novu hrvatsku Vladu kao jako željeno dijete koje se prerano rodilo. Neki organi ne fukcioniraju kako treba, pa bi Vlada trebala boraviti još neko vrijeme u inkubatoru. Kao i da građani tako misle. Za sada.