Reakcije Zagreba na privođenje deset nekadašnjih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) iz Orašja pretjerane su i neodgovorne. I nadasve smušene.
Dominira čuvena alibi-rečenica ''mi smo za procesuiranje svih ratnih zločina, ali...'', koju smo u proteklih dvadesetak godina nebrojeno puta čuli sa svih službenih adresa u regiji. I koja praktički znači da nisi za procesuiranje ''svojih'' zločina.
Ova žalosna matrica primijenjena je na slučaju Orašje. I vratila politički proces na, činilo se, već prevladano vrijeme. Odvajanje ratnih zločina od dnevne politike i kažnjavanje prepustiti pravosuđu elementarni je uvjet normalizacije. Država može pratiti zakonitost postupka, eventualno kršenje ljudskih prava pritvorenika i pružiti pravnu pomoć. Može plaćati i sudske troškove ako su osumnjičenici počinili eventualna kaznena djela kao njezini vojnici, policajci i slično. I to je sve.
Ovih dana u Hrvatskoj političari, mediji, analitičari, pozvani i nepozvani, zanemarili su ova načela. U prvi plan izbile su prozivke. Teorije urote opet su uskrsnule.
Ravnodušnost prema žrtvama i prezir prema pravosuđu susjedne zemlje ali i vlastitom glavne su značajke hrvatskih službenih i poluslužbenih reakcija prema slučaju Orašje.
Tko je u Hrvatskoj znao za optužnice, tko je davao dokumente iz arhiva, kako to da se uhićenje dogodilo dva dana poslije Plenkovićeva posjeta Bosni i Hercegovini (i to baš na katolički blagdan!?), kako to da su osumnjičeni samo Hrvati, tko je sljedeći na redu na bh. potjernicama, samo su neka od tih pitanja-prozivki. Tumačenje koje dominira je u skladu s pitanjima – cijela se Hrvatska stavlja na optuženičku klupu i upućuje joj se poruka da odustane od namjere da utječe na reformu, dogradnju ili promjenu dejtonskog ustroja BiH.
Zaključak, opet u skladu s ovakvim pristupom – treba uzvratiti istom mjerom, Hrvatska mora optužiti za ratne zločine bosanskohercegovačke generale koji su bili u sastavu JNA u vrijeme napada na Hrvatsku (Halilovića, Dudakovića i druge). Dvorski novinar Pantovčaka ima još originalniju tezu – vrijeme je za dogovor s Aleksandrom Vučićem oko strategije prema Bosni i Hercegovini i prema Bošnjacima. Još samo nedostaje oživljavanje dogovora Boban-Karadžić iz Graza, ili Tuđman-Milošević iz Karađorđeva pa bi cirkus bio potpun.
Gdje su u svemu tome ratni zločini u Orašju i okolici 1992. i 1993. godine? Ubijanje i mučenje zatvorenika, silovanja? Povećalom treba tražiti hrvatske medije koji su o tome nešto napisali, o političarima da se i ne govori. Lažno ili stvarno jadikovanje nad sudbinom ''naših junaka'' i bijes na domaće i bosanskohercegovačke pravosudne i političke institucije prekrilo je sve ostalo.
Pri tome, šefica države, premijer i ministar vanjskih poslova – dakle najodgovorniji ljudi – nisu osobno doljevali ulje na vatru. Njihove izjave uglavnom su ostale u okvirima uobičajenim u takvim prigodama. Pa ipak, neodgovornost se razlila po cijeloj zemlji. To može značiti samo dvije stvari: ili su prvi ljudi zemlje našli druge glasnogovornike da bi pred međunarodnom javnošću zaštitili sebe, ili sami ne kontroliraju zbivanja. Čini se da je na djelu kombinacija oba ova elementa.
Nova Vlada djeluje pod snažnim pritiskom vlastite desnice. To je bilo jasno već kod izbora Plenkovića, ali se očekivalo da će izborni trijumf bar za neko vrijeme potisnuti konflikte. Sada dojučerašnji ministar vanjskih poslova, također HDZ-ovac, sa saborske govornice proziva vlast i čudi se događajima. Slično se ponaša i aktualni potpredsjednik Sabora i zamjenik predsjednika HDZ-a. Trenutačni ministar branitelja nije izravno napao vlastitu Vladu, ali je također uputio poruke.
Plenković je izabrao nekonfliktan, uključujući pristup. Računa li da će vlastitu desnicu primiriti i integrirati, ili odlaže sukob s njom, to za sada nije jasno. Sam je izabrao za svog potpredsjednika i minisitra obrane generala Damira Krstičevića koji je, možda, osumnjičenik za ratne zločine u Mrkonjić Gradu i koji je bio prisilno umirovljen kada je demonstrirao protiv države zbog uhićenja Mirka Norca, kasnije pravomoćno osuđenog ratnog zločinca. I danas ponavlja da bi učinio opet isto. Što je Plenković očekivao od takvih kadrova? Prosvjetljenje?
Izbjegavanje izjašnjavanja u važnim temama pridonosi konfuziji i prijeti da neformalne strukture moći preuzmu inicijativu. Plenkoviću i Stieru upućuju se poruke da se ostave Bruxellesa i diplomatskih manira. Priziva se kao samorazumljiv novi sukob koji uključuje Tursku, Rusiju, SAD. Na procese u Bosni i Hercegovini kao i na sudbinu te zemlje Hrvatska treba izravno djelovati, uz pomoć SAD – poruka je koja se upućuje i na koju nema odgovora.
Za očekivati je da će se nakon uzavrelog početka i bura oko osumnjičenih za zločine u Orašju polako stišavati.
Njena žestina ukazuje koliko je malo potrebno da se stvari otmu kontroli i da cijeli neriješeni prtljag prošlosti ispliva na površinu.
Za zločine treba odgovarati. Na sudu. Dok tako ne bude, opet će neko ''Orašje'' uznemiriti političare i nekadašnje gospodare rata.
Facebook Forum