Moderno doba i ubrzani tempo života potiskuju zimnicu iz ishrane većine hrvatskih porodica. Međutim, iako se u trgovinama mogu kupiti kvalitetni džemovi, ajvar i ostali standardni sastojci svake prave zimnice, mnogi je ipak spremaju u kućnoj radinosti.
Prave domaćice već su pred o-ho-ho vremena dovršile pripremu zimnice, neke zbog toga što obitelj voli domaće, a neke da bi mogle poklanjati prijateljima uz blagdane ili zato što jednostavno vole poklanjati onima koje vole.
Zimnica, koju se može kupiti preko oglasa ili na tržnicama, osjetno je skuplja nego u trgovinama, ali je zato - tvrde prodavači - baš kao domaća. Dragica Radojčić sa obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva (OPG - Radojčić), prodaje na zagrebačkom Kvaternikovom trgu.
"Nudimo ajvar, pinđur, kiselo zelje, repu, turšiju, razne pekmeze, kisele krastavce. Ljudi kupuju sve slabije i slabije. Izgleda da ljudi nemaju novaca. Sve pripremamo sami u našem OPG-u. Kvaliteta je vrhunska. Imamo pečeni ajvar i cijena je 25 kuna kila ajvara. U trgovinama, cijene su različite, ali su uglavnom kuhani ajvari. Od 10 kila paprike, dobijete tri kile pečene. Od deset kila paprike, dobijete pet teglica ajvara", kaže Dragica Radojčić.
Doista, ajvar obitelji Radojčić, dva i pol puta je skuplji od kvalitetnog makedonskog ajvara, kojeg se može kupiti u hrvatskim trgovinama ili nešto skupljeg hrvatskog.
Također, 12-13 kuna, nešto više od euro i po, koštaju makedonske pečene paprike. Međutim, niti u u domaćoj radinosti ne treba biti skupo, objašnjava nam jedna gospođa koju smo susreli na placu.
"Namirnice kupujem na zelenoj tržnici jer je u pola cijene. Kila patlidžana četiri kune, kila paprike četiri kune. Napravila sam deset kila ajvara, deset kila krastavaca, džuveča i ostalog", navodi naša sugovornica.
Zimnica je kontinentalni fenomen. Kako je doživljavaju Dalmatinci u Zagrebu, pojašnjava novinar "Novog lista" i autor zanimljive kuharice "Kužini s ljubavlju: oda spizi radnika i težaka", Siniša Pavić:
"Sa čežnjom gledam po balkonima staklenke punjene nečim. Moja mama je kiselila samo kupus. Zimnica nam je bila suvo meso. Više nema ni onih zdravih sindikata koji bi dijelili, kao mom ocu u splitskom brodogradilištu, ajvare, marmelade, džemove. Zbog toga nismo ni imali potrebu da sami pravimo zimnicu."
Zimnica kao potreba, zimnica kao terapija za opuštanje od stresa modernog života – o čemu god da se radilo, uvijek tu ima i ljubavi.
"Prije neki dan, jedna moja susjeda je složila puno tih proizvoda i stavlja ih u tegle. Osmijeh joj je bio veliki od uha do uha. Imao sam osjećaj da to radi jer joj je to drago. Moja draga prijateljica Željka, ničim izazvana, pravi ajvar od najzdravijih paprika i te teglice dijeli samo prvom krugu svojih prijatelja. Zimnica je danas nešto više od ljute potrebe. Više čak i od gušta. Kada neko napravi zimnicu, pa je nekome da ili je potroši doma, se pretvorilo u znak najveće moguće pažnje. Ne zato što je to teško napraviti, nego zato što smo lijeni to raditi", kaže Siniša Pavić.
Gospođa koja kupuje na Zelenoj tržnici, s početka ove priče, poklanja svoj ajvar prijateljima, a gospođa s kojom ćemo zaključiti priču, svoju zimnicu radi za sinove i unuke.
"Prvo sam kuhala džem. Napravila sam i kompot od kruška jer je imamo u vrtu. Napravila sam ajvar jer ga moji dečki jako vole. Ajvara je pet teglica, džema i kompota je devet teglica", zaključuje Dragica Radojčić.
