Žene u Crnoj Gori i dalje se dominatno odriču nasljedstva u korist muških članova familije, iako su zakonom izjednačene sa muškarcima. Običajno pravo i dalje opredjeljuje odluku u vezi sa nasljeđem, pa ih strah od osude i dalje dovodi u ekonomski zavistan položaj i čini ih ranjivim. Država sa svoje strane ne pokazuje proaktivan odnos kako bi svojom politikom mijenjala patrijarhalnu matricu i pomogla ženama da promijene odnos prema vlasništvu.
Sva istraživanja rađena na temu nasljeđivanja ukazuju da su žene u Crnoj Gori u malom procentu vlasnice nepokretnosti. Jedna nedavna studija koju je finansirala EU, a odnosi se na žensko preduzetništvo, pokazala je da svega 8 odsto žema koj bi započele svoj biznis posjeduje zemlju, za razliku o 70 procenata muškaraca. Slična situacija je i sa drugim nepokretnostima.
Da se žene u Crnoj Gori dominatno i dalje odriču nasljedstva iako su pred zakonom u potpunisti izjednačene sa muškarcima, pokazuje i iskustvo sudije Osnovnog suda u Podgorici Ibrahima Smailovića, koje je podijelio u razgovoru za naš program:
“I dalje je dominantno davanje negativnih nasljedničkih izjava ženskih potomaka i zaista je pravilo i dalje i to u velikom broju slučajeva da se ženski potomci odriču svog prava na nasljedstvo”, kaže sudija.
Jelena i Branka, obrazovane žene u tridesetim, vaspitane su da žene odriču nasljedstva i, kako su podijelile sa nama, takav odnos prema imovini je porodična tradicija:
“Moja majka i tetka i sve starije žene za koje znam su se odrekle svog nasljedstva u korist braće”, kaže nam Jelena.
“U mojoj familiji i u onima u okruženju uglavnom se sve žene odriču nasljedstva zbog muškaraca iz svoje familije”, potvrđuje i Branka.
Žene se često s ponosom odriču svog dijela u korist braće ili drugih muških članova porodice i u sudnicu dođu sa unaprijed donijetom odlukom, priča nam sudija Smailović. U slučaju da dogovor nije postignut i da žena želi da se prihvati svog dijela u sudnici je napeto među članovima familije, iskustvo je ovog sudije:
“Dešava se u sudnici da dođe do pokušaja verbalnog konflikta jer se odmah javi naimozitet između ženskih i muških potomaka što ukazuje na to da jednostavno muški potomci ne očekuju da će se ženski prihvatiti nasljeđa”, kaže Smailović.
I baš taj strah od osude je za našu sagovornicu Jelenu ključni razlog zbog kojeg bi ostala u okvirima tradicije i običajnog prava:
“Ja bih se odrekla samo da ne moram da trpim priče, prigovore i sve ostalo. U mojoj porodici očekuju svi da se žene odreknu svih stvari zarad muškog roda, brata ili oca”, kaže Jelena.
Šta će reći komšija
Sudska praksa kaže da žene često nijesu upoznate sa jednakim pravom nasljeđivanja, ali da je ključni razlog odricanja je u patrijahalnom mentalitetu po ovom pitanju, duboko ukorijenjenom običajnom pravu, te strahu od osude, kaže sudija Smailović:
“Čini mi se da ljudi u Crnoj Gori pribjegavaju običajnom pravu kao nečemu što im pruža neku najvišu sigurnost, a opet mi se čini da ljudi često pribjegavaju da razmišljaju o tome šta će komšija da kaže li neki rođak. Žene nailaze na osudu društva i to i dalje ostavlja traga”, ocjenjuje sudija.
Naša sagovornica Branka odlučila je da prekine sa negativnom tradicijom u svojoj porodice i pored rizika od moguće osude:
“Ja bih prihvatila svoje jer ne vidim zašto sam ja to gora od moje braće. Koliko znam po mojim drugaricama, otprilike sve mislimo na isti način i mislim da su žene već pomalo napravile korak naprijed u tom smislu.”
Mlađe žene iz gradskih sredina sve češće se prihvataju nasljedstva, ali taj procenat je zanemarljiv u odnosu na ukupnu žensku populaciju.
"Trend prihvatanja mlađe generacije svojih nasljednih dijelova nije još u velikom broju zastupljen“, kaže sudija Smailović.
Odricanje od nasljedstva i neposjedovanje imovine čini žene ekonomski ranjivim i zavisnim, pa u Centru za ženska prava bilježe sve više slučajeva ekonomskog nasilja nad ženama, kazala nam je izvršna direktorica Centra Maja Raičević:
“Veliki broj žena se nalazi u velikom riziku od siromaštva i veoma teško žive zbog činjenice da su dobar dio života provele ekonomski zavisne kako od svojih muških rođaka tako kasnije i od partnera. To je upravo jedna od oblasti gdje mi se čini da državne mjere koje postoje u aktuelnim politikama se ne provode na pravi način. Čim je običajno pravo još tako izraženo jasno je da država nije u dovoljnoj mjeri to osvijetlila kao problem”, navodi Raičević.
Država je konstatovala da odricanje od vlasništva znači ekonomsku moć žena, ali sem toga čini se da je malo toga urađeno kako bi edukovala javnost i pomogla ženama da izađu iz patrijarhalne matrice - shvatanja žene kao „tuđe sreće.”
Sva istraživanja rađena na temu nasljeđivanja ukazuju da su žene u Crnoj Gori u malom procentu vlasnice nepokretnosti. Jedna nedavna studija koju je finansirala EU, a odnosi se na žensko preduzetništvo, pokazala je da svega 8 odsto žema koj bi započele svoj biznis posjeduje zemlju, za razliku o 70 procenata muškaraca. Slična situacija je i sa drugim nepokretnostima.
Da se žene u Crnoj Gori dominatno i dalje odriču nasljedstva iako su pred zakonom u potpunisti izjednačene sa muškarcima, pokazuje i iskustvo sudije Osnovnog suda u Podgorici Ibrahima Smailovića, koje je podijelio u razgovoru za naš program:
“I dalje je dominantno davanje negativnih nasljedničkih izjava ženskih potomaka i zaista je pravilo i dalje i to u velikom broju slučajeva da se ženski potomci odriču svog prava na nasljedstvo”, kaže sudija.
Jelena i Branka, obrazovane žene u tridesetim, vaspitane su da žene odriču nasljedstva i, kako su podijelile sa nama, takav odnos prema imovini je porodična tradicija:
“Moja majka i tetka i sve starije žene za koje znam su se odrekle svog nasljedstva u korist braće”, kaže nam Jelena.
“U mojoj familiji i u onima u okruženju uglavnom se sve žene odriču nasljedstva zbog muškaraca iz svoje familije”, potvrđuje i Branka.
Žene se često s ponosom odriču svog dijela u korist braće ili drugih muških članova porodice i u sudnicu dođu sa unaprijed donijetom odlukom, priča nam sudija Smailović. U slučaju da dogovor nije postignut i da žena želi da se prihvati svog dijela u sudnici je napeto među članovima familije, iskustvo je ovog sudije:
“Dešava se u sudnici da dođe do pokušaja verbalnog konflikta jer se odmah javi naimozitet između ženskih i muških potomaka što ukazuje na to da jednostavno muški potomci ne očekuju da će se ženski prihvatiti nasljeđa”, kaže Smailović.
I baš taj strah od osude je za našu sagovornicu Jelenu ključni razlog zbog kojeg bi ostala u okvirima tradicije i običajnog prava:
“Ja bih se odrekla samo da ne moram da trpim priče, prigovore i sve ostalo. U mojoj porodici očekuju svi da se žene odreknu svih stvari zarad muškog roda, brata ili oca”, kaže Jelena.
Šta će reći komšija
Sudska praksa kaže da žene često nijesu upoznate sa jednakim pravom nasljeđivanja, ali da je ključni razlog odricanja je u patrijahalnom mentalitetu po ovom pitanju, duboko ukorijenjenom običajnom pravu, te strahu od osude, kaže sudija Smailović:
“Čini mi se da ljudi u Crnoj Gori pribjegavaju običajnom pravu kao nečemu što im pruža neku najvišu sigurnost, a opet mi se čini da ljudi često pribjegavaju da razmišljaju o tome šta će komšija da kaže li neki rođak. Žene nailaze na osudu društva i to i dalje ostavlja traga”, ocjenjuje sudija.
Naša sagovornica Branka odlučila je da prekine sa negativnom tradicijom u svojoj porodice i pored rizika od moguće osude:
“Ja bih prihvatila svoje jer ne vidim zašto sam ja to gora od moje braće. Koliko znam po mojim drugaricama, otprilike sve mislimo na isti način i mislim da su žene već pomalo napravile korak naprijed u tom smislu.”
Mlađe žene iz gradskih sredina sve češće se prihvataju nasljedstva, ali taj procenat je zanemarljiv u odnosu na ukupnu žensku populaciju.
"Trend prihvatanja mlađe generacije svojih nasljednih dijelova nije još u velikom broju zastupljen“, kaže sudija Smailović.
Odricanje od nasljedstva i neposjedovanje imovine čini žene ekonomski ranjivim i zavisnim, pa u Centru za ženska prava bilježe sve više slučajeva ekonomskog nasilja nad ženama, kazala nam je izvršna direktorica Centra Maja Raičević:
“Veliki broj žena se nalazi u velikom riziku od siromaštva i veoma teško žive zbog činjenice da su dobar dio života provele ekonomski zavisne kako od svojih muških rođaka tako kasnije i od partnera. To je upravo jedna od oblasti gdje mi se čini da državne mjere koje postoje u aktuelnim politikama se ne provode na pravi način. Čim je običajno pravo još tako izraženo jasno je da država nije u dovoljnoj mjeri to osvijetlila kao problem”, navodi Raičević.
Država je konstatovala da odricanje od vlasništva znači ekonomsku moć žena, ali sem toga čini se da je malo toga urađeno kako bi edukovala javnost i pomogla ženama da izađu iz patrijarhalne matrice - shvatanja žene kao „tuđe sreće.”
