Ministri kulture zemalja bivše Jugoslavije potpisaće 25. januara u francuskoj prijestonici sporazum o ponovnom uspostavljanju zajedničke postavke u muzeju bivšeg nacističkog logora Aušvic-Birkenau.
Radi se o tadašnjim republikama Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije - Crnoj Gori, Srbiji, Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sjevernoj Makedoniji.
Sporazum ne uključuje Kosovo, koje je u bivšoj Jugoslaviji bilo autonomna pokrajina Srbije. Nezavisnost je proglasila 2008. godine. Od pomenutih šest, nisu je priznale Srbija i BiH.
Jugoslovenska postavka u Aušvicu, postavljena je daleke 1963. Nakon 45 godina, ukinuta je 2008. godine.
Uključivala je i skulpture bivše logorašice Vide Jocić.
Zemlje bivše Jugoslavije od 2011. godine rade na ponovnom uspostavljanju postavke.
Proces obnavljanja postavke vodi se pod pokroviteljstvom Organizacije Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu - UNESCO, čije je sjedište u Parizu.
Potpisivanje sporazuma održaće se uoči 27. januara, kada se širom svijeta obilježava Dan sjećanja na holokaust.
"Aušvic je centralno mjesto globalnog sećanja na holokaust i jugoslovenske žrtve ovog logora smrti zaslužuju da se o njima zna i da se njihovi životi i sudbine ne zaborave", kazala je za Radio Slobodna Evropa profesorka političkih nauka na američkom Državnom univerzitetu Džordžije Jelena Subotić.
U Aušvicu stradao oko 1,1 milion ljudi
Generalna skupština UN donijela je 2005. rezoluciju o obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta 27. januara.
Tog dana je 1945. oslobođen najveći logor nacističke Njemačke – Aušvic-Birkenau, u kome je stradalo oko 1,1 milion osoba, pretežno Jevreja.
U holokaustu, koji predstavlja sistematsko uništenje evropskih Jevreja tokom Drugog svjetskog rata, stradalo je oko šest miliona Jevreja.
Rezolucija apeluje na sve članice UN da poštuju sjećanje na žrtve, razvijaju obrazovne programe o istoriji holokausta i tako pomognu sprečavanju ovih zločina u budućnosti.
Obnavljanje izložbe je značajno i zbog istorijskih razloga, ističe ona, jer je važno povezati istoriju holokausta na prostoru bivše Jugoslavije sa onom u drugim djelovima Evrope.
Koliko je građana stradalo u Aušvicu?
U ovaj najveći nacistički logor tokom Drugog svjetskog rata, od septembra 1941. do avgusta 1944. godine, deportovano je više od 20.000 ljudi sa teritorije okupirane Jugoslavije.
Među jugoslovenskim žrtvama najviše je bilo Jevreja iz Vojvodine, sada pokrajine u Srbiji.
Osim njih, u ovaj logor u Poljskoj deportovani su i Romi, hiljade antifašista, partizanskih komunističkih boraca i njihovih simpatizera.
"Od 20.000 ljudi deportovanih iz Jugoslavije, manje od stotinu je preživjelo do oslobođenja logora u januaru 1945.", ističe Subotić, autorka knjige "Sjećanje na Holokaust posle komunizma".
Prva postavka 1963. godine
Nakon završetka rata, bivši logoraši osnovali su Državni muzej Aušvic-Birkenau u kome su kasnije zemljama čiji su građani stradali u logoru dali prostor za postavke.
Tako je Jugoslavija, na inicijativu Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata, 1963. godine postavila izložbu.
Ona se uglavnom ticala sudbine jugoslovenskih partizana i komunista koji su bili zatvoreni u Aušvicu, zajedno sa jevrejskim, romskim i drugim žrtvama.
Uglavnom su bile izložene slike, grafički prikazi mučenja i patnje logoraša, fotokopije njemačkih dokumenata koji govore o ogromnim jugoslovenskim žrtvama u ratu, uključujući i naredbe za masovne odmazde protiv partizanskog otpora.
"Sa izložbe je potpuno izostalo sjećanje na jugoslovenske Jevreje i Rome ubijene u logoru. Fokus je bio na antifašističkoj borbi", pojsnila je Subotić.
Prva promjena te postavke dogodila se 1988. u organizaciji Muzeja revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije, danas Muzeja Jugoslavije.
Profesorka ističe da je jugoslovenska postavka bila značajna ali nepotpuna:
"Nije detaljno prikazala stradanja svih žrtava, uključujući jevrejske žrtve koje su činile više od polovine svih jugoslovenskih zatvorenika u Aušvicu. Sada imamo mnogo više detalja o sudbini svih žrtava kao i o kontekstu holokausta u bivšoj Jugoslaviji".
Iz Muzeja Jugoslavije su za RSE kazali da su svi predmeti sa izložbe 1988. smješteni su u depo Državnog muzeja Aušvic i čekaju novu rekonstrukciju tog prostora.
Među njima je 10 skulptura "Apel" i sjedeća figura "Zatočenica" Vide Jocić i predmeti koji su bili dio enterijera prve postavke iz 1963.
Po raspadu Jugoslavije, koji je počeo početkom 1990-ih, a na inicijativu Slovenije i Hrvatske, izložba je 2008. godine zatvorena, navodi se na sajtu crnogorske vlade.
Iz vlade je, povodom potpisivanje predstojećeg sporazuma u Parizu, saopšteno da u projektu učestvuje Istorijski muzej Crne Gore.
Rukovodilac Muzeja Filip Kuzman za RSE je kazao da je u Crnoj Gori pitanje žrtava nacističkih logora nepoznato široj javnosti.
Kako je objasnio, o Drugom svjetskom ratu se na ovim prostorima prvenstveno govori kroz kontekst "borbe protiv okupatora ali i građanskog rata".
Muzej na čijem je čelu, ima samo jedan predmet koji se može vezivati za neki logor smrti.
"Prije par godina dobili smo na poklon košulju koja je pripadala Haseni Terzić. Hasena je u toku rata bila zatvorenik u koncentracionom logoru Ravenzbrik, koji je postao zloglasan zbog medicinskih eksperimenata koji su vršeni nad logorašima", kaže Kuzman.
Kultura sjećanja i suočavanja sa prošlošću
A koliko zemlje bivše Jugoslavije njeguju kulturu sjećanja na ratne zločine?
Sagovornica RSE Jelena Subotić kaže da se one vrlo rado bave pitanjem ratnih zločina, ali uglavnom samo onih gdje su žrtve:
"U Srbiji se mnogo govori o srpskim žrtvama, u Hrvatskoj o hrvatskim i tako dalje. Postoji veliki otpor suočavanju sa prošlošću gde je tvoja nacija dželat, a ne žrtva".
Smatra da bi ponovan rad na istoriji holokausta u Jugoslaviji preko nove postavke u muzeju Aušvic mogao biti prilika za dublju analizu naše prošlosti i sjećanja na "razne grupe ljudi koji su ovdje živjeli i kojih više nema".
I istoričar Miloš Vukanović smatra da je obnova postavke u Aušvicu dobar korak ka sazrijevanju crnogorskog društva.
"Crnogorsko društvo ima neslavnu tradiciju nesuočavanja sa teškim nasljeđem prošlosti, čak i kad univerzalno osuđuje te zločine i nema teret odgovornosti."
Kako kaže, dokaz nezrelosti drštva ogledao se u stavu zvanične politike i obrazovnog kadra da je učenje o zločinima nepotrebno i da uznemirava učenike.
Ističe da je u posljednjih dvije decenije mnogo toga o holokaustu uključeno u zvaničan obrazovni program.
Crna Gora i holokaust
Crnogorski istoričar ističe da je pitanje objedinjavanje podataka o žrtavama u periodu holokausta veoma kompleksno.
Vukanović napominje da značajan dio stradalih u holokaustu nije stradao u logorima, kao i da žrtve u logorima nisu bili isključivo Jevreji.
"Tako iz Crne Gore imamo žrtve koje su stradale i u masovnim strijeljanjima, kao i onih koji su kao ratni zarobljenici ili zbog prisile rada stradali u koncentracionim logorima širom Evrope".
Ukazuje i na dodatni problem kategorizacije žrtava, odnosno da li su one iz Crne Gore, ili su uhvaćene na njenoj teritoriji ili su samo transportovane preko nje.
Od 1991. godine nije mnogo urađeno na objedinjavanju i ažuriranju podataka.
U tom periodu u Evropi su odrađena najznačajnija istraživanja ovog aspekta rata - baze podataka logora su digitalizovane a istoričari regiona su postigli veliki napredak na "rekategorizaciji" nekad jedinstvenih jugoslovenskih žrtava.
"U Crnoj Gori nije bilo institucionalnog napora za takvo istraživanje. Osim prikupljanja raspoloživih digitalnih podataka, nije se pristupilo njihovoj analizi", kazao je Vukanović.
Kako ističe, insitucije nisu prikupile ni okupatorske i kolaboracionističke arhive koje se odnose na Crnu Goru.
On navodi procjenu da su apsolutni gubici Crne Gore u periodu 1941–1945. oko 90.000.
"Toliko bi imali više stanovnika 1945. godine da rat nije prouzrokovao stradanja, nerađanje i iseljavanje".
