Autor: Jeffrey Gedmin (Prevela: Ena Stevanović)
Zamislite da je Winston Churchill rekao slijedeće: "Moramo poslati nacističkoj Njemačkoj jasan signal, ali istovremeno i priznati da je Njemcima potrebno njihovo stanište". To bi bilo nezamislivo.
Ali, to je ono što Zapad stalno ponavlja Putinovoj Rusiji. Najnoviji primjer je britanski ministar vanjskih poslova Philip Hammond koji je za BBC izjavio: "Moramo poslati jasan signal Rusiji da im nećemo dozvoliti da pređu našu crvenu liniju. Istovremeno, moramo priznati da Rusi imaju osjećaj da su okruženi i da će biti napadnuti i ne želimo ih dodatno provocirati".
Dakle, 2008. godine smo odbili plan pristupanja Gruzije i Ukrajine NATO-u kako se Moskva ne bi osjećala ugroženo. Otkazali smo projekat proturaketne obrane u Češkoj i Poljskoj 2009. godine kako bismo umanjili strah i osjećaj Kremljina da je "okružen". Godine 2002. osnovali smo savez između Rusije i NATO-a da bi Rusija i članice Alijanse mogli "raditi kao ravnopravni partneri u širokom spektru sigurnosnih pitanja od zajedničkog interesa".
Do čega nas je sve to dovelo?
Ukrajina je u ratu, gruzijski teritorij je okupiran, Baltičke zemlje se osjećaju ugroženima, Višegradske zemlje su rasklimane i podijeljene, a južni blok NATO-a je u rasulu.
Vrijeme je da shvatimo da je slabost Zapada najveća provokacija. Također, vrijeme je da preispitamo naš pristup ovom kontinentu. To znači da moramo raditi u skladu sa našim interesima, a ne samo reagirati na Putinov plan akcije.
Kako bi to trebalo izgledati?
Prvo moramo potvrditi našu viziju Europe kao "cjelovite i slobodne". To je izraz koji je američki predsjednik George H.W. Bush iskoristio u svom govoru u Mainzu u Zapadnoj Njemačkoj 31. maja 1989. godine.
U roku od dvije sedmice, ruski predsjednik Mihail Gorbačov je signalizirao da Sovjetski savez neće ometati proces liberalizacije u Istočnoj Europi. U roku od pet mjeseci je srušen Berlinski zid.
Putin je prekršio obećanje koje je dao Gorbačov, a ispoštovao njegov nasljednik Boris Jeljcin. Da li to znači da ćemo i mi prekršiti naša obećanja?
Drugo, moramo razviti revitaliziranu strategiju NATO-a. Potencijalnim zemljama članicama je potreban novi način udruživanja i svježe perspektive koje se tiču euroatlantskih integracija. Proces pridruživanja euroatlantskim integracijama (MAP) koji uključuje niz političkih i praktičnih savjeta je i dalje vrlo bitan. Trebao bi biti proširen dodatnom vojnom obukom i pomoći u jačanju službi za obavještavanje i nadzor.
Kao što smo osnovali savez između Rusije i NATO-a, isto tako možemo osnovati i savez NATO-a i država u demokratskoj tranziciji kako bismo produbili dijalog o mogućnostima i preprekama za produbljivanje euroatlantskih integracija.
Riskiramo gubitak novih kandidata. U Gruziji raste podrška pridruživanju Putinovom projektu Euroazijske ekonomske unije (sa 16 posto prošle godine na 31 posto ove godine). U Moldaviji svega trećina stanovnika, prema nedavnom istraživanju, podržava ulazak u EU.
Pošto će vrata Europske unije u skoroj budućnosti vjerovatno ostati zatvorena za nove članice, a mogući izlazak Grčke i Velike Britanije iz EU već zabrinjava Brisel, važno je da NATO i dalje podržava proširenje.
Pridruživanje NATO-u bi trebala biti realna mogućnost za one koji se i dalje žele kvalificirati, a Makedonija i Crna Gora su na vrhu te liste. Crna Gora je 2009. odine pozvana da se pridruži MAP-u, a i Makedonija je ispunila iste zahtjeve. Obje države bi mogle pomoći da se smiri NATO-ov južni blok i da se Rusija drži podalje. Crna Gora je 2013. godine odbila otvoriti rusku vojnu bazu u luci Bar na Jadranskom moru. Stoga, pomozimo ovim državama da se odbrane od ruskih pritisaka i zastraživanja i krenu ka Zapadu.
S druge strane, postojeće države članice NATO-a trebaju ohrabrenje i pojačanje. Sjedinjene Države sada razmatraju stacioniranje tenkova i drugog teškog naoružanja te raspoređivanje oko 5.000 američkih vojnika u baltičkim zemljama, Bugarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj i eventualno Mađarskoj. To je korak u pravom smjeru.
Ovakvi koraci se, međutim, moraju uskladiti sa značajnim diplomatskim naporima da se povrati osjećaj političke kohezije i smisla u Alijansu.
Kada je premijer Mađarske, da navedem jedan istaknut primjer, izjavio da suosjeća sa Putinom kada je riječ o Ukrajini i kada je počeo hvaliti autoritarni kapitalizam koji je prisutan u Kini i Rusiji, postalo nam je jasno da je alijansa skrenula s pravog puta.
Treće, moramo razviti vrijedne informacijske i medijske strategije. Zapanjujuće je kako se Kongres i američki predsjednik Obama ne mogu složiti oko reforme međunarodnog emitiranja.
Zakon koji su predložili Ed Royce iz Californije i Eliot Engel iz New Yorka zaslužuje što hitniju saglasnost Senata i predsjednika. Taj zakon bi omogućio Glasu Amerike i novoj mreži Freedom News koja objedinjuje RSE, Radio Slobodna Azija i Mrežu Bliskog Istoka da rade učinkovitije.
Vrijeme je da pravilno rasporedimo resurse. Kako je samo žalostno i pogubno da Glas Amerike i RSE trenutno imaju sredstva da proizvedu televizijsku emisiju na ruskom jeziku u trajanju od svega 30 minuta.
Što se tiče sadržaja, moramo manje brinuti o tome da stalno odgovaramo na Putinove dezinformacije. Odbrana jeste bitna. No, moramo biti daleko više deklarativni u definiranju vlastitih planova. Radio Liberty je već započeo raditi na ovome.
Ruski narod mora znati šta Putin radi njihovoj državi. To znači tačne vijesti i informacije na ruskom u Rusiji o utjecaju Putinove politike. Nijedan ruski patriota ne želi vidjeti uništenu budućnost svoje države zbog brojnih obmana i skupih inozemnih avantura.
Četvrto, moramo natjerati Putina da plati za svoje avanture. Počnimo sa naplaćivanjem troškova za intervenciju u Ukrajini. Sankcije su potrebne, ali ne i dovoljne. Ukrajincima je potrebno oružje i obuka kako bi se borili za svoju zemlju.
Ponašamo se kao da je ruski predsjednik nepobjediv, ali nije. Prestanimo se igrati i pitati se šta će on slijedeće poduzeti. Moramo imati svoj plan akcije. Vrijeme je da učinimo nešto što će Putina natjerati na razmišljanje.
***
Članak je prenešen iz Newsweeka.
Jeffrey Gedmin je viši suradnik na Fakultetu za diplomatiju Univerziteta u Georgetownu, viši suradnik konsultantske tvrtke Blue Star Strategies i jedan od direktora Transatlanskog projekta obnove.
