Petina djece u Crnoj Gori školskog uzrasta je gojazno ili sa prekomjernom tjelesnom tezinom, kažu stručnjaci. Statistika pokazuje da je broj djece koja su gojazna duplo veći u odnosu na zemlje Evropske unije.
Dok se sistem drži Akcionih planova sa upitnom primjenom, stručnjaci upozoravaju da je neophodno ući u škole i vrtiće i pomoći roditeljima da stvaraju i održe zdrave navike kod djece.
“Ma ko bio otac neke bolesti, ishrana joj je majka”, stara je izreka.
Kakve su prehrambrene navike djece od 7 do 19 godina u Crnoj Gori govori podatak da ih je preko 21 odsto gojazno ili sa prekomjernom težinom.
Razlozi se mogu manjim dijelom naći u lošijem životnom standardu, ali stručnjaci gojaznost prije pripisuju navikama i nedostatku svijesti o važnosti pravilne ishrane
Kako se lako može izbiti kao argument besparica pokazuje i činjenica da recimo za euro možete kupiti šest kesica štapića, koliko košta isto toliko jabuka i pomorandži.
Da ne postoji svijest o štetnosti grickalica, slatkiša i da djeca za njima rado posežu uvjerili smo se u anketi među petnaestogodišnjacima, učenicima jedne podgoričke srednje škole:
Statistika opet kaže da svježe voće svakodnevno konzumira svega trećina djece u Crnoj Gori, a isto tolko koliko njih na meniju jednom sedmično ima ribu.
Država je Akcionim planom još prije nekoliko godina, kažu u Instititu za javno zdravlje, prepoznala problem i utvrdila set mjera i aktivnosti kako bi promijenila nepravilne navike u ishrani. U Institutu smatraju da je taj plan „dobra osnova”, ali i priznaju da on nije ostvaren.
“Ono što je nama u Institutu za javno zdravlje bitno je rad na promociji pravilne ishrane kroz podizanje svijesti o zdravim stilovima života o potrebi pravilnog izbora namirnica, o potrebi upražnjavanja fizičke aktivnosti. Na žalost vjerujem i da uslijed nedostatka materijalnih sredstava I nekih organizacionih propusta nije se postiglo koliko se planiralo”, kaže specijalista higijene Instituta za javno zdravlje doktor Borko Bajić u izjavi za RSE kaže:
Država nije uradila dovoljno na prevenciji loših navika kod djece. Roditelji su prepušteni sami sebi i nemaju pomoć sistema da se izbore za izazovima brze hrane i uopšte savremenog načina života, kaže u izjavi za RSE, ljekarka Biljana Savić koja se bavi problemom ishrane.
Prema njenim riječima sporadične akcije i kampanje ne daju rezultat, a podaci o broju gojaznih, zabrinjavaju:
“Treba napraviti sistem kako da se od vrtića edukuju roditelji ali i deca i što se tiče hrane i što se tiče fizičke aktivnosti. To ne treba raditi akcijama, kampanjama nego bukvalno svakodnevno apelovati na svest i obrazovati i te mlade ljude i njihove roditelje“, navodi Biljana Savić.
Stručnjaci, a i roditelji, kao problem vide i taj, što djeca u Crnoj Gori do petog razreda osnovne škole, nemaju predmet fizičko vaspitanje.
“Svaka životna dob, od najranije one dečije pa kasnije tokom celog njihovog razvoja ima svoje specifičnosti i potrebe za određenim vrstama fizičke aktivnosti kojima se kod nas ne poklanja dovoljno pažnje”, kaže doktorica Savić.
“Mislimo da je od presudne važnosti za ovaj problem da kada djeca počnu da idu u školu moraju da imaju predmet fizičkog vaspitanja”, predlaže Kristina Mihailović iz Udruženja „Roditelji”.
Nema škole u glavnom gradu, a da nije upadljivo okružena trgovinama sa brzom hranom. Na naše pitanje da im škola ponudi, šta bi odabrali za obrok, rižu i salatu ili grickalice, od naših sagovornika, petnaestogodišnjaka, dobili smo sljedeće odgovore:
A da ne bi bilo eksperimenata tokom boravka u školi, u Udruženju „Roditelji” predlažu da se razmotri i pronađe neki drugi model obezbjeđivanja hrane za djecu.
Gojaznost je bolest, koja uvodi djecu i u socijalne probleme. U čak 80 odsto slučajeva gojazna djeca to ostaju i u odraslom dobu, ukazuju stručnjaci.
Dok se sistem drži Akcionih planova sa upitnom primjenom, stručnjaci upozoravaju da je neophodno ući u škole i vrtiće i pomoći roditeljima da stvaraju i održe zdrave navike kod djece.
“Ma ko bio otac neke bolesti, ishrana joj je majka”, stara je izreka.
Kakve su prehrambrene navike djece od 7 do 19 godina u Crnoj Gori govori podatak da ih je preko 21 odsto gojazno ili sa prekomjernom težinom.
Razlozi se mogu manjim dijelom naći u lošijem životnom standardu, ali stručnjaci gojaznost prije pripisuju navikama i nedostatku svijesti o važnosti pravilne ishrane
Kako se lako može izbiti kao argument besparica pokazuje i činjenica da recimo za euro možete kupiti šest kesica štapića, koliko košta isto toliko jabuka i pomorandži.
Da ne postoji svijest o štetnosti grickalica, slatkiša i da djeca za njima rado posežu uvjerili smo se u anketi među petnaestogodišnjacima, učenicima jedne podgoričke srednje škole:
Statistika opet kaže da svježe voće svakodnevno konzumira svega trećina djece u Crnoj Gori, a isto tolko koliko njih na meniju jednom sedmično ima ribu.
Država je Akcionim planom još prije nekoliko godina, kažu u Instititu za javno zdravlje, prepoznala problem i utvrdila set mjera i aktivnosti kako bi promijenila nepravilne navike u ishrani. U Institutu smatraju da je taj plan „dobra osnova”, ali i priznaju da on nije ostvaren.
“Ono što je nama u Institutu za javno zdravlje bitno je rad na promociji pravilne ishrane kroz podizanje svijesti o zdravim stilovima života o potrebi pravilnog izbora namirnica, o potrebi upražnjavanja fizičke aktivnosti. Na žalost vjerujem i da uslijed nedostatka materijalnih sredstava I nekih organizacionih propusta nije se postiglo koliko se planiralo”, kaže specijalista higijene Instituta za javno zdravlje doktor Borko Bajić u izjavi za RSE kaže:
Država nije uradila dovoljno na prevenciji loših navika kod djece. Roditelji su prepušteni sami sebi i nemaju pomoć sistema da se izbore za izazovima brze hrane i uopšte savremenog načina života, kaže u izjavi za RSE, ljekarka Biljana Savić koja se bavi problemom ishrane.
Prema njenim riječima sporadične akcije i kampanje ne daju rezultat, a podaci o broju gojaznih, zabrinjavaju:
“Treba napraviti sistem kako da se od vrtića edukuju roditelji ali i deca i što se tiče hrane i što se tiče fizičke aktivnosti. To ne treba raditi akcijama, kampanjama nego bukvalno svakodnevno apelovati na svest i obrazovati i te mlade ljude i njihove roditelje“, navodi Biljana Savić.
Stručnjaci, a i roditelji, kao problem vide i taj, što djeca u Crnoj Gori do petog razreda osnovne škole, nemaju predmet fizičko vaspitanje.
“Svaka životna dob, od najranije one dečije pa kasnije tokom celog njihovog razvoja ima svoje specifičnosti i potrebe za određenim vrstama fizičke aktivnosti kojima se kod nas ne poklanja dovoljno pažnje”, kaže doktorica Savić.
“Mislimo da je od presudne važnosti za ovaj problem da kada djeca počnu da idu u školu moraju da imaju predmet fizičkog vaspitanja”, predlaže Kristina Mihailović iz Udruženja „Roditelji”.
Nema škole u glavnom gradu, a da nije upadljivo okružena trgovinama sa brzom hranom. Na naše pitanje da im škola ponudi, šta bi odabrali za obrok, rižu i salatu ili grickalice, od naših sagovornika, petnaestogodišnjaka, dobili smo sljedeće odgovore:
A da ne bi bilo eksperimenata tokom boravka u školi, u Udruženju „Roditelji” predlažu da se razmotri i pronađe neki drugi model obezbjeđivanja hrane za djecu.
Gojaznost je bolest, koja uvodi djecu i u socijalne probleme. U čak 80 odsto slučajeva gojazna djeca to ostaju i u odraslom dobu, ukazuju stručnjaci.