Prema analizi Amnesty International (AI) samo 12 od 31 države u Evropi ima zakone koji definišu silovanje kao seks bez pristanka: Belgija, Hrvatska, Kipar, Danska, Njemačka, Grčka, Island, Irska, Luksenburg, Malta Švedska i Velika Britanija. U većini evropskih zemalja, da bi se krivično djelo smatralo silovanjem, zakon i dalje podrazimijeva prisilu, upotrebu sile, prijetnju silom ili nemogućnost odbrane.
Istanbulska konvencija koju je izradio Savjet Evrope je instrument koji obavezuje države potpisnice na borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. U članu 36. definiše se seksualno nasilje kao: “a. vaginalna, analna ili oralna penetracija seksualne prirode bilo kojim dijelom tijela ili predmetom u tijelo druge osobe bez pristanka te osobe; b. druge seksualne radnje s drugom osobom bez pristanka te osobe; c. navođenje druge osobe na pokušaj seksualnih radnji s trećom osobom bez pristanka te osobe.” Dok se u članu 11. jasno kaže da seksualne aktivnosti i odnosi moraju biti sporazumni i dobrovoljni kako ne bi bili krivična djela.
Međutim, zemlje širom Evrope i među članicama Evropske unije (EU) prilikom donošenja presuda u slučajevima seksualnog nasilja i dalje primjenjuju zastarjele i neprecizne definicije silovanja. Iako, se većina slučajeva silovanja ne uklapa u stereotipe koji govore o "neznancu koji iskače iz grmlja". Češće se dešava da su silovatelji prijatelji ili partneri – kada žrtve dožive reakciju šoka i ukoče se tako da ne dolazi do izravnog fizičkog nasilja.
Svaki seksualni odnos bez pristanka je silovanje i nema sivih zona, precizira se u izvještaju Amnesty Interantionala od 17. decembra 2020., u kojem se takođe navodi da se takođe radi o silovanju ako je žrtva pod pijana ili drogirana; ili je odlučila da ode sa nekim kući; ili je provokativno odjevena. Silovanje je i ako žrtva nije jasno rekla “ne” ili se fizički suprodstavila.
Među zemljama članicama EU Danska je posljednja koja je nakon Hrvatske postrožila zakon o silovanju tokom decembra prošle godine. “Sada je jasno da ako obje strane ne pristanu na seks, onda je riječ o silovanju”, izjavio je danski ministar pravosuđa Nick Haekkerup najavljujući zakonske izmjene.
Tom odlukom Danska je postala 12. država u Evropi koja je usvojila prijedlog o zakonu o silovanju na temelju pristanka. Ovu odluku su pozdravila udruženja za ženska prava koja smatraju da je pravosudni sistem u prošlosti zakazao kod zaštite žrtava seksualnog nasilja.
Primjera radi, prema podacima Ministarstva pravosuđa, u Danskoj se godišnje dogodi 11.400 slučajeva silovanja od čega se tek nešto više od 1.600 prijavi policiji, a razriješi tek oko 300.
U Grčkoj je Amnesty International imao direktnog uticja na reformu zakona o silovanju – dugogodišnje zagovaranje za izmjenu politike i kampanje u kojima su se izdavale stroge osude problematičnog stava valde u Grčkoj prema definiciji silovanja. Kampanja je dospjela u žižu javnosti preko medija koji su vršili pritisak na vladu a konačni rezultat je bilo dodavanje amandmana u zakon o silovanju u Grčkoj u julu 2019., koji je u definiciju uključio “nedostatak pristanka”.
Zahtjev za dokazivanjem nasilja ili prijetnje nasiljem kao elementom neophodnim za kazneno djelo silovanja isključio bi veliku kategoriju slučajeva za koje nije bilo pristanka.
Primjeri gdje je kazneno djelo silovanja počinjeno u okviru zakonodavstva Engleske i Walesa uključuju slučajeve kada tužiteljstvo van razumne sumnje dokaže da je prevladana volja ranjive osobe ili kada se dokazuje da se osoba u stanju šoka i nije pružila fizički otpor ili izrazila neslaganje, ali nije dala pristanak.
Bilo bi sasvim pogrešno izuzeti ove slučajeve iz odgovarajućih kaznenih sankcija i žrtvama ne pružiti odgovarajuću zaštitu.
Ujedinjene nacije (UN) su u novembru 2019. pred Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama (25. novembar) objavile proglas u kojem pozivaju na to da nepristanak mora postati globalni standard po kojem će se definisati silovanje.
U ovom proglasu se kaže da: “Postojanost široko rasprostranjenog i sistemskog silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja nad ženama i djevojkama, čak i u državama koje su proglasile nultu toleranciju prema nasilju nad ženama, pokazuje da je seksualno nasilje duboko ukorijenjeno u našim još uvijek pretežno patrijarhalnim društvima. Moć i kontrola nastavljaju da stvaraju socijalno okruženje u kojem se takvo nasilje normalizuje, a stereotipi o ulozi žena u društvu zasnovani na spolu potkopavaju i obezvređuju žene. Ti faktori pridonose neprihvatljivoj toleranciji silovanja, uključujući i unutar kaznenopravnih sistema, što često rezultira nekažnjavanjem počinitelja. Štoviše, kaznenopravni sistemi koji usvajaju definicije silovanja zasnovanu na sili često traže dokaze da je počinitelj koristio prisilu i da se žrtva nije uspjela boriti. Time se, na ženu stavlja teret da dokaže da se opirala. Ako to nije bila u stanju da dokaže, počinitelj bi bi bio oslobođen dok žrtva ostaje stigmatizovana.”
Posljednjih godina, kroz kampanje kao što su #MeToo, #TimesUp, #Niunamenos, #NotOneMore i druge, glasovi preživjelih žrtava silovanja, kako u vrijeme rata, tako i u miru, usmjerili su pažnju na ovaj problem i postigli stvaranje društvene klime u kojoj se govor na temu silovanja više ne može ućutkati ili zanemarivati.
Ali da bi došlo do standardizacije definicije i prepoznao stvarni devastirajući uticaj silovanja na samo društvo, ne samo pogođene pojedince, potrebno je, pored država koje treba da intervenišu u pravne sisteme, nastojati stvoriti društvenu klimu. “Moramo nastojati da spriječimo i borimo se protiv silovanja i seksualnog nasilja, moramo osporavati rodne stereotipe i negativne stavove i ponašanja koja podupiru i nastavljaju takvo nasilje, kao i pružiti podršku i pravnu pomoć ženama koje su spremne da progovore o svom iskustvu”, navodi se u proglasu UN-a.
Facebook Forum