Podsjeća na ratnu scenu: Uplakana, pokrivena žena grli svog sina u uniformi prije njegovog odlaska dok drugi muškarac gleda. Zapravo, mladić odlazi služiti bugarskoj komunističkoj vladi s lopatom, a ne s puškom.
Donja fotografija je jedna od 92 izložene u Galeriji Synthesis u Sofiji do 15. februara, koje nude rijedak uvid u Bugarske građevinske korpuse.
Organizacija koja će postati poznata kao Građevinski korpusi formirana je nakon Prvog svjetskog rata. Zamijenila je vojnu službu obaveznim radom, uglavnom za građevinske projekte. Organizacija je omogućila Bugarskoj da organizira desetke hiljada mladih ljudi u strukturu sličnu vojsci, bez kršenja ugovora koji je Bugarska potpisala nakon rata, a koji je ograničavao vojsku Sofije na samo 20.000 vojnika.
Sredinom 1930-ih, vojna priroda korpusa postala je službena kada je struktura prešla iz bugarskog građevinskog ministarstva u vojsku.
Građevinski korpusi izgradili su veći dio bugarske infrastrukture 20. vijeka, ali su također korišteni tokom komunističkog razdoblja za kažnjavanje protivnika režima i održavanje kontrole nad etničkim manjinama. Organizacija je raspuštena 2000. godine.
Fotograf Garo Keshishyan počeo je fotografirati radne brigade početkom 1980-ih nakon slučajnog susreta s grupom radnika koji su bili dodijeljeni projektu u njegovom rodnom gradu Varni. "Počeli su jesti ispred stambene zgrade u kojoj sam živio, pa sam izašao da napravim nekoliko fotografija", rekao je Keshishyan za RSE.
Debata o naslijeđu Građevinskih korpusa nedavno se ponovo rasplamsala u Bugarskoj, gdje su populističke stranke pozvale na povratak obaveznog vojnog roka. Malo se u trenutnoj raspravi ulazi u detalje o tome kako su neke formacije korpusa korištene za represiju protivnika režima i kontrolu muške populacije cijelih etničkih grupa.
Nekoliko radnih grupa tokom komunističkog perioda u Bugarskoj bilo je poznato kao "crne" brigade, ispunjene politički "nepouzdanim" osobama. Druge grupe su bile iz bugarskih romskih i turskih etničkih manjina koje su mogle biti pomno praćene od strane komunističkih doušnika unutar njihovih redova.
"Čitav sistem pokazuje očiglednu etničku diskriminaciju komunističkih i postkomunističkih građevinskih trupa u Bugarskoj", kaže Keshishyan. "Ono što me je stalno vraćalo s kamerom bila je moja saosećajnost prema tim momcima čija je jedina greška bila gdje i kada su rođeni."
Keshishyanov izuzetan pristup Građevinskom korpusu uglavnom je bio rezultat sreće. Nakon što je njegov početni interes za radne brigade pobuđen susretom u Varni početkom 1980-ih, Keshishyanu je dodeljen komunistički partijski službenik zadužen da pazi na fotografa kada je zatražio dozvolu da ih snimi.
"Kad je vidio fotografije (radnih brigada), bio je potpuno šokiran", sjeća se fotograf. Ali službenik se povjerio Keshishyanu, "Cijeli život pišem prijave, pustiću te da snimiš šta god želiš."
Georgi Lozanov, predavač fotožurnalizma na Univerzitetu u Sofiji, prvi put je upoznao Keshishyana 1980-ih. On opisuje Keshishyanove forografije Građevinskog korpusa kao "jedan od najvećih primjera otpora protiv režima", dodajući: "On prikazuje dvije stvari istovremeno: moćnu mašinu represije vlasti, kao i pojedince uhvaćene u njoj."
"Čak i kada teži za istinom, fotograf je uvijek subjektivan", kaže Keshishian. "Proveo sam 12 godina odlazeći vojnicima. Svi su bili različiti, ali sam osjećao simpatiju prema svakome od njih."