Zašto bogati biznismeni kupuju fudbalske klubove?

Dragan Šolak, medijski mogul iz Srbije, novi je 'igrač' u Premier ligi Engleske. Kupovinom prvoligaša Southamptona - Šolak je ušao u vlasničku utakmicu sa nekim od najbogatijih i najmoćnijih ljudi svijeta, ne samo fudbala. Akvizicija vrijedna 100 miliona funti (oko 120 miliona eura) ozvaničena je početkom januara, a izazvala je brojne reakcije u regiji Zapadnog Balkana.

Ovo je inače prvo odobreno preuzimanje kluba u Premiershipu od kako je vladin izvještaj bivše ministrice sporta Tracey Couch pozvao na rigorozniju kontrolu preuzimanja klubova. Ona je pokrenula istragu nakon odluke da se šest engleskih timova priključi formiranju Superlige.

Nekoliko mjeseci prije Southamptona i Newcastle je dobio novog vlasnika (ili vlasnike). Ovaj tim, koji se bori za opstanak u društvu najboljih Premiershipa, sada posjeduje Državni fond Saudijske Arabije, koji je kupio 80 posto vlasničkih udjela u ovoj ekipi.

Sovereign Wealth Fund Institute procjenjuje da je njihovo bogatstvo više od 380 milijardi eura. Fond za javna ulaganja napravio je velika ulaganja u kompanije i projekte širom svijeta, uključujući Sjedinjene Države, Rusiju, Indiju, Francusku i Brazil između ostalih.

Fond za javna ulaganja vodi saudijski prestolonasljednik princ Mohammed bin Salman, a njegov guverner, Yasir Al-Rumayyan, imenovan je za predsjednika Newcastla.

RB Sports & Media i PCP Capital Partners imaju po 10% udjela u Newcastlu kao dio preuzimanja, prenosi Goal.com. Procjenjuje se da Bin Salman ima lično bogatstvo od oko 17,6 milijardi dolara.

Ova dva preuzimanja, odnosno kupovine, ponovo su aktuelizirala temu - zašto bogati biznismeni kupuju fudbalske klubove?

Posljednje dvije akvizicije dešavaju se u periodu kada FIFA i UEFA, krovna svjetska i krovna evropska fudbalska organizacija uslovno rečeno vodi rat sa bogatašima koji žele osnovati Superligu, fudbalsko takmičenje koje je u aprilu 2021. godine napravilo pravu buru u svijetu fudbala.

Dvanaest velikih evropskih klubova iz Španije (Real Madrid, Barcelona i Atletico Madrid), Italije (Juventus, Milan i Inter) i Velike Britanije (Arsenal, Chelsea, Tottenham, Liverpool, Manchester City i Manchester United) željeli su da oforme Superligu "poluzatvorenog tipa", koja bi praktično dovela do gašenja dva najjača evropska klupska takmičenja u formatu kojeg sada znamo, Ligu prvaka i UEFA Ligu Evrope.

Nakon velike prašine, u ideji Superlige su ostali samo Barcelona, Juventus i Real Madrid, protiv kojih je bio i pokrenut disciplinski postupak.

Stvaranje obrasca

Međutim, cijela ova priča oko fudbalskih ekipa u rukama ekstremno bogatih vlasnika svoj početak doživjela je 2003. godine, kada je ruski oligarh Roman Abramovič za blizu 180 miliona eura kupio Chelsea. Za fudbalske analitičare - to je bio momenat koji je promijenio fudbal za sva vremena.

Tada se stvorio jedan obrazac koji se evo skoro 20 godina nije promijenio, a on izgleda ovako:

Bogati vlasnik preuzme klub, svakodnevno čitate članke i najave velikih fudbalskih i trenerskih imena koji će naredne sezone nositi dres te ekipe ili voditi tu ekipu. Neki od transfera se ostvare, neki ne, ali se u transferima okreću milioni ili milijarde eura. Osvoji se i titula u domaćem prvenstvu kroz dvije ili tri godine, naravno - napada se Liga prvaka, i tako iz sezone u sezonu.

Chelsea je te godine postao najbogatiji fudbalski klub na svijetu, a danas, ako je vjerovati svim dostupnim podacima - i dalje se nalazi u top 10 - ali je daleko od vrha.

Samo zato što su se u međuvremenu pojavili još bogatiji investitori i vlasnici. Manchester City iz Engleske je preuzeo šeik Mansour, koji osim ovog tima u svojim ladicama ima i vlasničke ugovore Melbourne Cityja iz Australije, kao i New York Cityja iz Sjedinjenih Američkih Država.

Nešto ranije je i Arsenal dobio bogatog vlasnika, Stana Kroenkea, koji se ruku na srce nije mnogo takmičio u trošenju novca na pojačanja i kupovinu velikih fudbalskih imena.

Poslije njega u igru je ušao i Naser Al-Khelaif, vlasnik Paris Saint Germaina, koji je pronašao način da u kratkom vremenskom periodu zaobiđe FIFA-in finansijski fair-play, te za više od 200 miliona eura kupi Neymara Jr. iz Barcelone, te Kyliana Mbappea iz Monaca, za 180 miliona eura.

I dalje se postavlja pitanje - zašto to sve?

Kupovinu svakog kluba pratile su i određene kontroverze, spekulacije i nagađanja – međutim, na koncu, ništa nije predstavljalo problem u konačnom preuzimanju. Čak su i u određenoj mjeri stvorile trend sve češće potražnje za kupovinom fudbalskog kluba. Pogotovo u Engleskoj.

Zašto kupiti fudbalski klub?

Jedan tekst britanskog BBC-ja iz 2014. godine nosi naslov: Why on earth buy a football club? U slobodnom prevodu - zašto za boga miloga kupujete fudbalske klubove?

U uvodu teksta navode da kupovina fudbalskog kluba neće sigurno donijeti veliki povrat novca, u odnosu uloženo - dobijeno. Uprkos velikim televizijskim i komercijalnim prihodima, klubovi u Engleskoj se godinama bore s tim da preuzmu rentabilnost. Što je ironično, jer 1992. godine, kada je osnovana liga, cilj je bio stabilizacija klupskih finansija.

Prema tadašnjem Deloitteovom pregledu Football Finance, samo polovina klubova u Engleskoj je ostvarila operativni profit, a koji je iznosio 4 posto. Kada se dodaju neto troškovi igrača, postoje veliki ukupni neto gubici.

Svi dostupni brojevi navode i govore samo jedno: Većinu najvećih i najboljih engleskih klubova vode uspješni biznismeni - koji zarađuju jako mnogo novca u drugim sferama života i biznisa. Nafta, mediji, građevina, arhitektura - samo su neke od tih sfera.

Godinama se dešavalo da veliki i bogati navijači pojedinih klubova daju novac ekipi za koju navijaju. Čiji su fanatici, recimo.

Evo primjera koji je vezan za Newcastle, ali prije osam godina. Mike Ashley, tadašnji predsjednik ekipe i vlasnik Sports Directa je pozajmio 200 miliona klubu, i rekao je da je malo vjerovatno da će taj novac ikada vratiti nazad. Ipak, on je navijač tima koji raspolaže sumom novca koja je tada trebala ekipi koju podržava.

Simon Jordan je čovjek koji je zaradio bogatstvo od 75 miliona funti (oko 90 miliona eura) u ranim danima revolucije mobilnih telefona. 2000. godine je platio 10 milion funti da bi preuzeo kontrolu nad Crystal Palaceom, timom iz južnog Londona, te je postao najmlađi predsjednik fudbalskog kluba sa 32 godine.

Mnogi su ga upozoravali da to ne radi, ali pošto je klub gledao od djetinjstva, nije mogao odoljeti. Ubrzano 10 godina, klub je bio u administraciji i Jordanovo lično bogatstvo je uveliko zbrisano. Kasnije je rekao da samo ima neodoljivu ambiciju, koja je na kraju bila jako skupa.

Kada dešavanja iz proteklih 20 godina uzmemo u obzir, teško je povjerovati da neki šeik iz Emirata navija za Manchester City, te ga je zbog toga odlučio kupiti. Ili da neki princ voli Paris Saint Germain, pa ga je odlučio kupiti.

Četiri faktora kupovine

Stoga je 2020. godine KPMG Football Benchmark izdvojio četiri osnovne motivacije za kupovinu fudbalske ekipe. Strateški kapital (politički vlasnici), ekonomski kapital (globalni vlasnici), kulturni kapital (lokalni vlasnici), socijalni kapital (navijački vlasnici).

Koristeći ovaj okvir - oni su sakupili sve motive za kupovinu fudbalskog kluba, za svaku kategoriju vlasnika.

Neki od motiva bi se mogli primijeniti na više tipova vlasnika; oni su navedeni pod najrelevantnijim.

U strateški kapital se ubrajaju pozitivan PR, izgradnja brenda, jedinstvena sposobnost oglašavanja, geopotitičke motivacije i mreža kontakata.

Fudbalski klubovi su jedinstveno bogatstvo, često sa velikom vidljivošću, privlačeći interesovanje značajno velikih grupa ljudi i publike. Kao takvi, pogodni su za funkcioniranje kao komunikacijski kanali i medijske platforme; oni ne samo da prenose informacije o dostignućima i aktivnostima tima svojim navijačima, već mogu prenijeti i poruke komercijalnih partnera i sponzora na efikasan, privlačan i autentičan način.

Vlasnici mogu odlučiti da kapitaliziraju mogućnosti brendiranja i sponzorstva za druge kompanije/proizvode koje posjeduju ili sa kojima su povezani, preko svojih fudbalskih klubova.

Posljednjih godina fudbalska industrija je doživjela značajnu ekspanziju kineskih ulaganja u sektor, uglavnom kroz akviziciju evropskih timova. Navedeni cilj kineske vlade za razvoj i rast fudbala, omogućio je u određenim slučajevima da se kupovina klubova koristi kao oblik „meke moći“ u cilju postizanja političkog položaja ili povoljnijeg poslovnog pozicioniranja unutar najbrže rastuće ekonomije svijeta. Upotreba "meke moći" fudbalskog kluba može se primijeniti i pri ulasku na nova tržišta u inostranstvu: primjer za to su nedavna kineska preuzimanja tri profesionalna kluba sa sjedištem u Birminghamu.

Biti vlasnik kluba često može predstavljati jedinstveno okruženje za susrete sa veoma uticajnim ljudima. Brojni odnosi su izgrađeni kroz pristup salama za sastanke najboljih svjetskih fudbalskih klubova, kao i pružanje vlasnicima impresivne platforme za zabavu za poznate i moćne ljude koji žele prisustvovati utakmicama, navodi Football Benchmark.

U globalno vlasništvo spada maksimiziranje finansijske dobiti, potencijal za globalni rast u poreska razmatranja.

"Na [fudbalske klubove] se uglavnom gleda kao na trofej. Sve dok fudbalski klub nastavi da se ponaša na terenu na istom nivou kao kada ste ga kupili, on će zadržati vrijednost i vjerovatno povećati svoju vrijednost. To je dugoročna imovina za koju se nadate da ćete cijeniti”, kaže Rory Miller sa Univerziteta Liverpool, prenosi KPMG.

Za određene vlasnike može biti od koristi da optimiziraju svoje porezno opterećenje jačanjem veza između njihovih profitabilnih kompanija i fudbalskog kluba koji stvara gubitke, navodi BBC.

Stručnost upravljanja fudbalskim klubovima je vještina koja se može koristiti za iskorištavanje prednosti rasta globalnog sektora. Najbolji primjer za to je City Football Group: Vlasnička grupa iza Manchester City FC, najveći, ali ne i jedini uspješan primjer modela vlasništva više klubova, strateški je investirala u druge timove širom svijeta. Grupa ima udjela u klubovima u Engleskoj, Španiji, SAD-u, Australiji, Japanu, Urugvaju, Kini i Indiji.

Ono što ostane da se pomene je onaj lokalni dio.

Fudbalski klubovi su također glavni dio njihovog lokalnog ekosistema – određeni klubovi su u srcu manjih zajednica, potiču zapošljavanje i poduzimaju društveno odgovorne inicijative. Stoga lokalni (bogati) pojedinci mogu vidjeti klub kao platformu za preuzimanje šire uloge i "vraćanje" zajednici.

Primjer za to je Accrington Stanley FC, koji je kupio Andy Holt, biznismen sa sjedištem u Lancashireu 2015. Kao što je više puta izraženo tokom njegovog mandata, Holt ne vidi klub kao poslovni poduhvat, piše Lancashire Telegraph.

Klupska pripadnost i fandom

Pojedinci ili grupe koji su navijači tima imaju možda najjasniju motivaciju da se uključe u vođenje kluba. Mnogi poznati klubovi, uključujući Real Madrid CF i FC Barcelona su i danas u vlasništvu navijača. U Njemačkoj, propis 50+1 znači da praktično svaki profesionalno klub ima vlasničku strukturu u kojoj navijači imaju većinski udio.

Dakle, ko kupuje fudbalski klub?

Odgovor na pitanje ponudio je sir John Madejski, biznismen, vlasnik elektronskih medija, hotela, restorana, izdavačkih kuća - i bivši predsjednik fudbalskog kluba Reading: "Idealan vlasnik kluba je čovjek koji ima duboke džepove, živčan je i nije malodušan".