Oni koji su rođeni 1995. stari su koliko i Daytonski mirovni sporazum. Međutim, ti mladi ljudi u Bosni i Hercegovini danas kažu da su preumorni od onoga što je Dayton donio. Zahvaljuju mu na miru, ali na podjelama koje su iscrtane mu itekako zamjere.
Tahir Žustra rođen je u jeku rata u BiH, nekoliko dana nakon genocida u Srebrenici, 19. srpnja 1995. godine, a četiri mjeseca prije Daytonskog mirovnog sporazuma.
„Postoji anegdota u BiH da sva djeca koja su rođena 1995. godine su mirovna djeca. Ta djeca su bila nešto u što su ljudi polagali nade“, kaže.
Tek danas kada je napunio 22 godine, Tahir je svjestan da je njegov život obilježen kao postdejtonski, da je njegova zemlja podijeljena. Mnogi ljudi se još uvijek tretiraju kao izbjeglice, a i humanitarna pomoć i donacije ni danas nisu rijetkost.
Daytonski mirovni sporazum kao suhi dokument Tahiru zato mnogo ne znači:
„Ne mogu reći da imam bilo kakvu drugu asocijaciju na taj dokument osim da je on bio garant kakvog takvog mira. Ništa nam drugo taj papir niti potpisi na papiru nisu donijeli. Također taj dokument nikada nije u potpunosti preveden na naš jezik niti je dostupan ljudima ove zemlje.“
Tahir kaže da se u školama o Daytonskom sporazumu uopće ne govori osim kroz nekoliko rečenica u udžbenicima, ali i svaki udžbenik, ovisno o entitetskoj ili etničkoj obrazovnoj politici ima svoje tumačenje mirovnog sporazuma.
„Zato ja vjerujem da je to dokument koji je često pogrešno parafraziran i analiziran. Taj dokument je zloupotrebljavan i to od strane različitih interesnih grupa i političkih partija koje se trude svojatati ga i koristiti onako kako njima odgovara. Nažalost, na uštrb ljudi zbog kojih je taj dokument potpisan“, objašnjava.
Daytonski mirovni sporazum temelj je Ustavu BiH već više od dvadeset godina. Generacije koje ovih dana pune 22 godine, a koje u javnosti nazivaju mirovnom djecom, svjesne su da ne žive u BiH kao državi nego BiH kao podijeljenoj zemlji.
„Upoznao sam mnogo mladih ljudi različitih profila koji su zbog podjela koje je donio ovaj sporazum naučeni pogrešnim životnim vrijednostima“, kaže nam Žustra.
A posljedice ovakvog Daytonskom sporazuma osim podjela su i granice - još uvijek iscrtane i u namanjim lokalnim sredinama, među ljudima i školama.
„Zato su mladi ljudi ovdje isfrustrirani. Sve ono pozitivno što bi se trebalo dešavati se ne dešava. Naravno da onda grabe prvu priliku da uzmu pasoš ili putovnicu i odu što dalje od BiH“, kaže Tahir i dodaje da isti ljudi koji su i 1995. godine vodili politiku BiH i danas odlučuju o njenoj sudbini:
„To vam je nešto poput staklenog plafona, vjerujem da ste već čuli tu priču. Naime, zamislite da gledate kroz stakleni plafon. Nebo vam se čini tako blizu. Međutim nemate priliku da ga dotaknete niti udahnete sve ono što vam to nebo pruža. Upravo tako se može opisati život mladih ljudi u BiH. Mi živimo i u sreći u nesreći. U sreći jer živimo u miru, a u nesreći jer moramo ispravljati „krive Drine“ nekih drugih ljudi. Mladi ljudi se u BiH neće moći opustiti ni narednih deset godina i reći sami sebi: 'Pa mi fakat živimo u miru'.“
U drugim zemljama koje su također prošle rat, dan u kojem je uspostavljen mir se uglavnom slavi kao opomena da ratovi donose jedino zlo svim ljudima, a mir je uvijek garant sigurnog života ali to nije slučaj i u BiH, istaknuo je Tahir:
„Daytonski mirovni sporazum se nikada nije pojavio kao jedna navika o kojoj bi se trebalo govoriti. Nažalost, naša država se potrudila da ne razmišljamo ni o čemu pa ni o sporazumu kojeg smo trebali iskoristiti za bolji život svih nas. Moram zato reći da kada slavim svoj rođendan se uopće ne sjetim Daytonskog mirovnog sporazuma, da je malo poslije mog rođendana Bosna i Hercegovina dobila mir.“
Daytonski mirovni sporazum prije nekoliko dana postao je i predmetom ismijavanja na društvenim mrežama kada je taj originalni dokument pronađen u privatnoj obiteljskoj kući i proglašen ukradenim. I to govori koliko ga se ozbiljno shvaća.
Facebook Forum