Šta se zapravo događalo u Dejtonu i kako su donošene ključne odluke koje su odredile sudbinu BiH? - pitanje je za koje mnogi veruju da nije samo prigodno vraćanje u prošlost povodom dvadesete godišnjice dogovora, već i put za razumevanje sudbine ove države koja je postala neka vrsta taoca tog mirovnog sporazuma. Novinar Kemal Kurspahić kompletno je istražio obimnu arhivu i studiju „Tajna istorija Dejtona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995“, pa našeg sagovornika pitamo, šta je otkrio suštinski novo pripremajući obimni materijal za naš program?
Kurspahić: Ponovo me zainteresovao odgovor na jedan mit, koji se širi, naročito u bošnjačkoj javnosti, kako su njeni predstavnici u Dejtonu, u to doba, predstavnici države BiH - Izetbegović, Silajdžić, Šačirbej - na neki način bili prisiljeni da donose štetne odluke, kao što je na primjer teritorijalna podjela, mape, podjela zemlje. Međutim, proučavajući tajne Dejtona, odnosno diplomatske depeše, razmjene poruka, dnevne izvještaje iz Dejtona i materijale sa konferencije, koja je održana sa svim značajnim američkim učesnicima pregovora, našao sam da su zapravo sve teške odluke donesene prije Dejtona. Riječ je o mapama. U Dejton se došlo sa dogovorom da će biti teritorijalni omjer između RS-a i FBiH 49% prema 51%, došlo se sa dogovorom o dvo-entitetskoj podjeli, o tri konstitutivna naroda. Sve te odluke su potpisane u formi principa dogovora u Ženevi u septembru, dakle, znatno prije početka dejtonskih pregovora.
RSE: Vi ste imali priliku da razgovarate sa Ričardom Holbrukom koji, zbog Dejtonskog sporazuma, dobija spomenik u ovom gradu. Međutim, i on sam je upozoravao na brojne manjkavosti ovog sporazuma?
Kurspahić: Do susreta je došlo nakon što sam u "Vašington postu" objavio komentar pod naslovom "Ne dijelite Bosnu". Razgovarali smo o predstojećim pregovorima. Insistirao sam na tome da rješenje za BiH nisu teritorijalne podjele, nisu mape, nego ustavne garancije ravnopravnosti svih građana i naroda. On je rekao da je to i bila ideja, ali da su strane morale to tražiti. Tada sam shvatio da BiH, kao državu ravnopravnih građana i naroda, u Dejtonu niko nije ni predstavljao. Radilo se o trgovini teritorijama, o razmjeni naselja.
Politike koje su proizvele progone i rat nastavljene su čak i u demokratskim, legalnim okvirima, u poratnim izborima.
Holbruk je znao da je Sporazum nesavršen, ali je bila čvrsta odluka američke administracije predsjednika Klintona da se uradi sve što je moguće da se rat zaustavi. Predstojala je još jedna zima, nove patnje i postojao je strah da će produženi rat donijeti nova stradanja. U 1995. je bila Srebrenica, bila je ofanziva federalnih snaga u saradnji sa hrvatskim snagama skoro do kapija Banjaluke. Rat je mogao biti gori.
RSE: Već je postala floskula reći da je Dejton zaustavio rat. Da li je Dejtonski sporazum istovremeno doneo nešto suštinski dobro BiH, s obzirom da je ona još uvijek nefunkcionalna država?
Kurspahić: Najbolje što je Dejton donio jeste, upravo to što se ponavlja kao njegova tekovina, a to je obustava rata. Predstavnici BiH u Dejtonu su morali imati plan B, morali su imati neku svoju ideju potencionalno funkcionirajuće države u zamjenu za državu koja je blokirana, zaustavljena u razvoju i približavanju Evropi. Dejtonski sporazum dijelom jeste odgovoran za nepostojanje sredine terena, za nepostojanje približavanja.
Mislim da on može da se nadgradi. Neki očekuju nekakav Dejton II, nekakav međunarodni pritisak, posredovanje da se stvari mijenjaju. Mislim da je jedino moguće BiH pomicati prema EU tako što treba raditi na tome da ona bude euro-kompatibilna. U tom procesu približavanja EU, odnosno ispunjavanja evropskih standarda u svim oblastima, u ekonomiji, kulturi, obrazovanju i tako dalje, BiH će se postepeno ponovo sklapati kao funkcionirajuće društvo. Ona to danas nije, dijelom i zbog dejtonskih rješenja.
RSE: Mislite da je Dejton ostavio prostora da se prethodni sukobi samo nastave nekim drugim, pre svega, političkim sredstvima, obzirom da je on cementirao etničke podjele koje postoje u BiH?
Kurspahić: Mislim da se cijela ta situacija događa na terenu, događa se u BiH. Dejton je predat BiH kao okvir za mir, a unutrašnje funkcioniranje moralo je da zavisi od toga kakvu će i koju vrstu vizije društva i budućnosti BiH imati nosioci vlasti. Na žalost, nakon Dejtona, praktično ista ratna garnitura i iste ratne opcije su ostale na vlasti na svim stranama. U poratnoj BiH je Momčilo Krajišnik bio člana Predsjedništva BiH, a Jadranko Prlić ministar spoljnih poslova. Oni su od tada proveli godine u Hagu, Krajišnik je osuđen, Prlićeva konačna presuda se čeka. Politike koje su proizvele progone i rat nastavljene su čak i u demokratskim, legalnim okvirima, u poratnim izborima.
RSE: Često se govori samo o negativnim stranama Dejtona. Ipak, sa druge strane, vidimo da većina državnih institucija u BiH funkcioniše, vojska je reformisana, sport je jedna od važnih tački spajanja... Koji su drugi znaci koji govore da BiH, uprkos svim ograničenjima, ima budućnost?
Kurspahić: Mislim da je mladost BiH, djeca koja su, ili izbjegla iz ratne zbilje, ili su preživjela ratnu zbilju u Sarajevu ili drugdje pod opsadom, napravila fantastične rezultate u mnogim oblastima. Ima ih vrlo uspješnih u raznim akademskim disciplinama. Ima ih jako uspješnih u umjetnosti, u filmu. Mislim da je fascinantno koliko je napravljeno i da u tom smislu, uvažavanje za BiH, postoji. Mnogo svjetskih kriza je izazvano i nema fokusa na BiH. U tom smislu mislim da su fantazije da će neko doći, posredovati i pospremiti. To se neće desiti jer je svijet zaokupljen drugim krizama i drugim temama.
RSE: Da li u tom smislu najavljeni referendum u RS-u može dodatno da destabilizuje krhku situaciju u BiH?
Kurspahić: Najava referenduma je jednodušno međunarodno osuđena kao neustavna, protivustavna, protiv-dejtonska. U tom smislu, ona hoće izazvati nove tenzije i nove napetosti. Ono što svijet želi da vidi u BiH je ispunjavanje evropskih kriterija i približavanje evropskim standardima. Takve igre, bilo ideje o nasilnoj promjeni ustavnog poretka, ukidanja ili otcjepljenja entiteta i tako dalje, se neće desiti bez političkog sporazuma, evropske vizije i inicijativa u samoj BiH.
RSE: Koji je, po vašem mišljenju, put da se promeni Ustav BiH, koji je očigledno velika prepreka da ona postane normalna, građanska država?
Kurspahić: Evropska agenda, ono što EU očekuje da BiH uradi u uspostavljanju evropskih standarda, jeste put postepenog vraćanja na kolosjek funkcionisanja institucija sistema. Ona će, ispunjavajući evropske standarde, istovremeno mijenjati ustavne realnosti u BiH, bez naglih promjena i bez radikalnih promjena.
RSE: Ima li BiH unutrašnje snage za tako nešto?
Kurspahić: Početkom godine je potpisana zajednička izjava o opredjeljenju za evropski put. Postoji jedno aktivno poticanje iz EU da se na tom putu nešto uradi. Nemam razloga da budem optimista u vezi sa sadašnjim vlastima, pošto su u znatnoj mjeri i dalje u konfliktu i licitiranju na radikalnim rješenjima. Onog dana, kada se vodeće političke snage okupe oko jedne platforme, oko jednog realnog puta u EU, vremenom će se, vjerovatno, pojavljivati i snage koje su u skladu sa takvim očekivanjima.
