Iskazima Branka Bujića i Sretena Glendže u podgoričkom Višem sudu nastavljeno je suđenje optuženima za ratni zločin protiv civilnog stanovništva -deportaciju 79 bosanskih građana koji su na početku rata devedesetih izbjegli u Crnu Goru.
Bivši načelnik Centra bezbijednosti u Baru Branko Bujić izjasnio se da nije kriv. Sreten Glendža se nije izjasnio o optužnici jer, kako tvrdi, ništa nije znao o toj akciji.
Branko Bujić je pred Vijećem sudije Milanke Žižić izjavio da nije kriv za deportaciju državljana Bosne i Hercegovine s početka devedesetih. Kaže da je bio isključen iz te akcije zato što nije bio podoban nekome iz državne bezbijednosti koja je, kako tvrdi, odgovorna za deportacije. Bujić kaže da nije tačno da je naredio hapšenje i islijeđivanje gradonačelnika Foče Malika Meholjića kao i da je naredio da Meholjić bude proslijeđen policiji u Užicu.
Bivši načelnik Centra bezbijednosti u Baru kaže da je optužnica protiv njega politički motivisana jer se nakon raskola u DPS-u 1997. godine našao na udaru tadašnje vlasti. Ne može da se sjeti da je primio pisanu naredbu o hapšenju iz maja 1992. godine i sumnja da je takva depeša uopšte postojala. Bio je upoznat sa, kako kaže, rutinskim akcijama državne bezbijednosti na kontroli vojnih obveznika iz Bosne i Hercegovine koji su tada dolazili u Bar jer je od početka sukoba u Bosni postojala procjena da bi oni mogli pripremati napad na luku Bar. Sreten Glendža koji je bio rukovodilac Odjeljenja bezbijednosti u Ulcinju nije se izjasnio o krivici.
PORICANJE
Glendža kaže da mu navodi iz optužnice nijesu poznati. Nikada nije izdao bilo kakvo naređenje ili čuo da je neko od njegovih saradnika dobio nalog da hapsi deportovane. Smatra da nema uslova da se izjasni o krivici za deportacije jer nikada nije učinio bilo kakvu radnju u tom događaju. Glandža je rekao da je uveden u krivični postupak na osnovu neprovjerene, krivične prijave nepoznate osobe, a sumnja da je upitanju osveta nekadašnjeg službenika Odjeljenja za suzbijenja kriminaliteta.
Ni Glendža nikada nije vidio famozni telegram koji je potpisao tadašnji ministar Unutrašnjih poslova Pavle Bulatović. Naknadno je doznao da je jedan telegram stigao u kontigentu telegrama po kojima se ne postupa urgentno, već je neophodno određeno vrijeme. Kaže da je vođena posebna knjiga telegrama i da bi se uvidom u tu knjigu možda moglo vidjeti sa koje je adrese taj telegram stigao. Na početku suđenja 26. novembra druga dvojica optuženih Božidar Stojović i Milorad Šljivančanin kazali su da nijesu krivi za deportacije.
Boško Bojović, Milisav Marković, Radoje Radunović, Milorad Ivanović i Duško Bakrač su u bjekstvu, a njima će biti suđeno u odsustvu. Optuženima se stavlja na teret da su tokom 1992. godine u Podgorici, Herceg Novom, Baru i Ulcinju, kršeći pravila Međunarodnog prava, vršili nezakonito preseljavanje civilnog stanovništva, državljana Bosne i Hercegovine muslimanske i srpske nacionalnosti koji su imali status izbjeglica. Gotovo svi deportovani islamske vjeroispovijesti su kasnije ubijeni. Ključni svjedok deportacije Slobodan Pejović još nije dobio poziv od Višeg suda. Pejović optužuje crnogorsku tajnu policiju da priprema njegovu likvidaciju.
Bivši načelnik Centra bezbijednosti u Baru Branko Bujić izjasnio se da nije kriv. Sreten Glendža se nije izjasnio o optužnici jer, kako tvrdi, ništa nije znao o toj akciji.
Branko Bujić je pred Vijećem sudije Milanke Žižić izjavio da nije kriv za deportaciju državljana Bosne i Hercegovine s početka devedesetih. Kaže da je bio isključen iz te akcije zato što nije bio podoban nekome iz državne bezbijednosti koja je, kako tvrdi, odgovorna za deportacije. Bujić kaže da nije tačno da je naredio hapšenje i islijeđivanje gradonačelnika Foče Malika Meholjića kao i da je naredio da Meholjić bude proslijeđen policiji u Užicu.
Bivši načelnik Centra bezbijednosti u Baru kaže da je optužnica protiv njega politički motivisana jer se nakon raskola u DPS-u 1997. godine našao na udaru tadašnje vlasti. Ne može da se sjeti da je primio pisanu naredbu o hapšenju iz maja 1992. godine i sumnja da je takva depeša uopšte postojala. Bio je upoznat sa, kako kaže, rutinskim akcijama državne bezbijednosti na kontroli vojnih obveznika iz Bosne i Hercegovine koji su tada dolazili u Bar jer je od početka sukoba u Bosni postojala procjena da bi oni mogli pripremati napad na luku Bar. Sreten Glendža koji je bio rukovodilac Odjeljenja bezbijednosti u Ulcinju nije se izjasnio o krivici.
PORICANJE
Glendža kaže da mu navodi iz optužnice nijesu poznati. Nikada nije izdao bilo kakvo naređenje ili čuo da je neko od njegovih saradnika dobio nalog da hapsi deportovane. Smatra da nema uslova da se izjasni o krivici za deportacije jer nikada nije učinio bilo kakvu radnju u tom događaju. Glandža je rekao da je uveden u krivični postupak na osnovu neprovjerene, krivične prijave nepoznate osobe, a sumnja da je upitanju osveta nekadašnjeg službenika Odjeljenja za suzbijenja kriminaliteta.
Ni Glendža nikada nije vidio famozni telegram koji je potpisao tadašnji ministar Unutrašnjih poslova Pavle Bulatović. Naknadno je doznao da je jedan telegram stigao u kontigentu telegrama po kojima se ne postupa urgentno, već je neophodno određeno vrijeme. Kaže da je vođena posebna knjiga telegrama i da bi se uvidom u tu knjigu možda moglo vidjeti sa koje je adrese taj telegram stigao. Na početku suđenja 26. novembra druga dvojica optuženih Božidar Stojović i Milorad Šljivančanin kazali su da nijesu krivi za deportacije.
Boško Bojović, Milisav Marković, Radoje Radunović, Milorad Ivanović i Duško Bakrač su u bjekstvu, a njima će biti suđeno u odsustvu. Optuženima se stavlja na teret da su tokom 1992. godine u Podgorici, Herceg Novom, Baru i Ulcinju, kršeći pravila Međunarodnog prava, vršili nezakonito preseljavanje civilnog stanovništva, državljana Bosne i Hercegovine muslimanske i srpske nacionalnosti koji su imali status izbjeglica. Gotovo svi deportovani islamske vjeroispovijesti su kasnije ubijeni. Ključni svjedok deportacije Slobodan Pejović još nije dobio poziv od Višeg suda. Pejović optužuje crnogorsku tajnu policiju da priprema njegovu likvidaciju.
