Na današnji dan prije 19 godina u višegradskom naselju Bikavac u kući Mehe Aljića, Milan Lukić, sa svojim pomagačima, je zapalio najmanje 70 civila Bošnjaka, mahom žena i djece. Živu lomaču jedina je preživjela Zehra Turjačanin, a Haški tribunal kaznio ga je doživotnim zatvorom. Porodice i danas traže ostatke najmilijih i na zgrarištu se sjećaju kobnog dana.
Milan Lukić, vođa srpske paravojne jedinice Beli orlovi, 27. juna 1992. godine, gurajući ih kundakom puške kako bi ih što više stalo unutra, natjerao je 70 Bošnjaka, mahom žena i djece u kuću Mehe Aljića u višegradskom naselju Bikavac.
Sa pomagačima je blokirao vrata namještajem i metalnim garažnim vratima kako ne bi pobjegli. Na kuću su, potom, pucali, bacali bombe, te je zapalili
posuvši benzin. Zehra Turjačanin jedina je preživjela iskočivši kroz prozor sa teškim opekotinama:
„Čim su je zapalili... u tom strahu, zbog svega toga nekako nisi mogao da vodiš računa, a i nisi ni mogao da vidiš šta se dešava. Kroz te prozore počela me vatra peći. Nije da je trebalo pobjeći - jer tu gore najmiliji, možda u jednom momentu mi je palo na pamet da izgorim i ja, ali ostao mi je brat pod nekim ciglama, i jedan rođak, ubiće i njih, zapaliće kuću i izgoriće i oni pod tim ciglama. Ostao je i komšiluk, jer sutra će se vratiti zapaliće i drugi narod. Trebalo je to reći. I taj narod treba da ide. I pokušala sam. Prvo što sam uradila sa jednom rukom sam se ... i na onaj prozor sam se naslonila. Kako sam izašla, vjerujte ne znam ni ja sama.“
Iako teško povrijeđena, Zehra je upozorila druge na opasnost. Njeno će svjedočenje ostati historijski dokument, kaže predsjednica Društva za ugrožene narode BiH Fadila Memišević:
Fadila Memišević
„Izjava koju je ona nama dala na pet stranica je historijski dokument. I Zehra Turjačanin nakon 20 operacija, nakon užasa koji je preživjela - ona je bila živa buktinja, ona, to je ljudski jauk - ja to opravdavam, ne želi više da se sjeća. Čak kad je svjedočila pred Sudom u Hagu nije htjela da kaže da prepoznaje Milana Lukića, ali je nama u izjavi rekla da ona nikada više neće doći u Višegrad jer u njoj je sve ulomljeno, sve urušeno.“
Bezobrzirnost i brutalnost
Na lomači je spaljena cijela porodica Esada Tufekčića. Svaki put sve teže i teže preživljava godišnjice:
„Na Bikavcu sam izgubio kompletnu porodicu: suprugu, kćerku od pet godina i sina od dvije godine. Pored njih tu su stradali punica mi, svastika jedna. Kako koji borvaka na Bikavcu, sve teže i teže je čovjeku kad se sjeti svega toga i zamisli u kakvim su mukama oni ispustili svoje duše.“
Ostaci zgarišta i kuće uništeni su, a za posmrtne ostatke se ne zna ni danas. Bakira Hasečić iz udruženja Žene žrtve rata kaže kako porodice i danas pretražuju i nadaju se:
„Uklonjeni su ostaci porodične kuće Mehe Aljića i sa njima
spaljene kosti preko 70 civila su dislocirani. Do danas nije se pronašla nijedna koščica, a nit se zna gdje su dislocirani posmrtni ostaci. Pošto smo čistili groblje, oni su nalazili bačene životinjske kosti i tako su se zgrčili i rove i pitaju da nisu ovo ljudske kosti, da nisu ovo moga kosti.“
Dvije sedmice prije zločina na Bikavcu, Milan Lukić je u kući u Pionirskj ulici u Višegradu na isti način svirepo spalio 60 osoba, među kojima i djecu.
Spaljivanja u Pionirskoj ulici i Bikavcu, sudije Haškog tribunala okarakterisale su kao najgore primjere nečovječnih postupaka jednog čoveka prema drugom:
„U previše dugoj, tužnoj i mizernoj povijesti ljudske nečovječnosti prema drugome čovjeku, požari u Pionirskoj ulici i na Bikavcu sigurno zauzimaju visoko mejsto. Na kraju 20. stoljeća, stoljeća obilježenog ratovanjem i krvoprolićem kolosalnih razmjera, ovi užasni događaji ističu se po zlokobnosti spaljivanja, po očiglednom predumišljaju i proračunatosti koji su ih definirali, po čistoj bezobzirnosti i brutalnosti prikupljanja, zatvaranja i zaključavanja žrtava u te dvije kuće, čime ih se bespomoćne izložilo paklenom požaru koje je uslijedio, kao i po stupnju boli i patnje nanesenim žrtvama koje su tamo žive spaljene.“
Lukića je zbog ubistava na Bikavcu, u Pionirskoj ulici i drugih zločina Haški tribulnal osudio na doživotni zatvor. Njegov blizak srodnik Sredoje Lukić kažnjen je sa 30 godina zatvora, između ostalog i zbog paljenja civila u Pionirskoj ulici, ali uprkos svjedočenjima nije dokazana njegova umiješanost u spaljivanje Bošnjaka na Bikavcu.
Kuća Mehe Aljića u kojoj su civili spaljeni poklonjena je porodicama žrtava sa namjerom da se napravi memorijalni centar.
Milan Lukić, vođa srpske paravojne jedinice Beli orlovi, 27. juna 1992. godine, gurajući ih kundakom puške kako bi ih što više stalo unutra, natjerao je 70 Bošnjaka, mahom žena i djece u kuću Mehe Aljića u višegradskom naselju Bikavac.
Sa pomagačima je blokirao vrata namještajem i metalnim garažnim vratima kako ne bi pobjegli. Na kuću su, potom, pucali, bacali bombe, te je zapalili
posuvši benzin. Zehra Turjačanin jedina je preživjela iskočivši kroz prozor sa teškim opekotinama:
„Čim su je zapalili... u tom strahu, zbog svega toga nekako nisi mogao da vodiš računa, a i nisi ni mogao da vidiš šta se dešava. Kroz te prozore počela me vatra peći. Nije da je trebalo pobjeći - jer tu gore najmiliji, možda u jednom momentu mi je palo na pamet da izgorim i ja, ali ostao mi je brat pod nekim ciglama, i jedan rođak, ubiće i njih, zapaliće kuću i izgoriće i oni pod tim ciglama. Ostao je i komšiluk, jer sutra će se vratiti zapaliće i drugi narod. Trebalo je to reći. I taj narod treba da ide. I pokušala sam. Prvo što sam uradila sa jednom rukom sam se ... i na onaj prozor sam se naslonila. Kako sam izašla, vjerujte ne znam ni ja sama.“
Iako teško povrijeđena, Zehra je upozorila druge na opasnost. Njeno će svjedočenje ostati historijski dokument, kaže predsjednica Društva za ugrožene narode BiH Fadila Memišević:
Bezobrzirnost i brutalnost
Na lomači je spaljena cijela porodica Esada Tufekčića. Svaki put sve teže i teže preživljava godišnjice:
„Na Bikavcu sam izgubio kompletnu porodicu: suprugu, kćerku od pet godina i sina od dvije godine. Pored njih tu su stradali punica mi, svastika jedna. Kako koji borvaka na Bikavcu, sve teže i teže je čovjeku kad se sjeti svega toga i zamisli u kakvim su mukama oni ispustili svoje duše.“
Ostaci zgarišta i kuće uništeni su, a za posmrtne ostatke se ne zna ni danas. Bakira Hasečić iz udruženja Žene žrtve rata kaže kako porodice i danas pretražuju i nadaju se:
„Uklonjeni su ostaci porodične kuće Mehe Aljića i sa njima
"Na kraju stoljeća obilježenog ratovanjem i krvoprolićem kolosalnih razmjera, ovi užasni događaji ističu se po zlokobnosti spaljivanja, po očiglednom predumišljaju i proračunatosti koji su ih definirali", naveo je Haški sud.
spaljene kosti preko 70 civila su dislocirani. Do danas nije se pronašla nijedna koščica, a nit se zna gdje su dislocirani posmrtni ostaci. Pošto smo čistili groblje, oni su nalazili bačene životinjske kosti i tako su se zgrčili i rove i pitaju da nisu ovo ljudske kosti, da nisu ovo moga kosti.“
Dvije sedmice prije zločina na Bikavcu, Milan Lukić je u kući u Pionirskj ulici u Višegradu na isti način svirepo spalio 60 osoba, među kojima i djecu.
Spaljivanja u Pionirskoj ulici i Bikavcu, sudije Haškog tribunala okarakterisale su kao najgore primjere nečovječnih postupaka jednog čoveka prema drugom:
„U previše dugoj, tužnoj i mizernoj povijesti ljudske nečovječnosti prema drugome čovjeku, požari u Pionirskoj ulici i na Bikavcu sigurno zauzimaju visoko mejsto. Na kraju 20. stoljeća, stoljeća obilježenog ratovanjem i krvoprolićem kolosalnih razmjera, ovi užasni događaji ističu se po zlokobnosti spaljivanja, po očiglednom predumišljaju i proračunatosti koji su ih definirali, po čistoj bezobzirnosti i brutalnosti prikupljanja, zatvaranja i zaključavanja žrtava u te dvije kuće, čime ih se bespomoćne izložilo paklenom požaru koje je uslijedio, kao i po stupnju boli i patnje nanesenim žrtvama koje su tamo žive spaljene.“
Lukića je zbog ubistava na Bikavcu, u Pionirskoj ulici i drugih zločina Haški tribulnal osudio na doživotni zatvor. Njegov blizak srodnik Sredoje Lukić kažnjen je sa 30 godina zatvora, između ostalog i zbog paljenja civila u Pionirskoj ulici, ali uprkos svjedočenjima nije dokazana njegova umiješanost u spaljivanje Bošnjaka na Bikavcu.
Kuća Mehe Aljića u kojoj su civili spaljeni poklonjena je porodicama žrtava sa namjerom da se napravi memorijalni centar.
