Haški tribunal je u ponedjeljak je osudio Milana Lukića na doživotnu kaznu zatvora, a Sredoja Lukića na 30 godina zatvora zbog zločina nad Bošnjacima.
Obrazlažući presudu, sudija Patrik Robinson istakao je naročito brutalan karakter zločina spaljivanja civila u dvije kuće u Višegradu, juna 1992. godine, te drugih ubistava za koje je oglašen krivim:
„Pretresno vijeće je utvrdilo da je Milan Lukić osobno ubio najmanje 132 osobe muslimana. Početkom juna 1992. i u periodu od nekoliko dana Milan Lukić je po kratkom postupku nehajno i hotimično ubio 12 muslimana na rijeci Drini. On je hladnokrvno ubojstvo Hajre Korić izveo na drzak i nemoralan način.“
Naime, 14. juna 1992. godine Milan i Sredoje Lukić, sa Milanom Šušnjarom i još nekoliko osoba, zatvorili su i zapalili oko 70 osoba, uglavnom žena i djece, u kuću Avde Omeragića u Pionirskoj ulici. Novac i zlato su, prema izjavama preživjelih haških svjedoka - što je potvrđeno i presudom, uzeli ranije u kući u kojoj su prethodno bili smješteni:
„Milan Lukić je bacio krpu na sto i kaže: ’Svo zlato i pare što imate od sebe da bacite ovdje.’ Milan Šušnjar i Sredoje Lukić - sve je to okupiralo kuću i unišli su gore, tako da smo sve od sebe dali. Na kraju su nas skidali gole da im igramo oko stolova - i maltretirali, izvodili na silovanje.“
Nakon što su civile nesrpske nacionalnosti prebacili u Omeragićevu kuću, nastavio se teror. Milan Lukić i ostali su pucali u one koji su pokušali pobjeći:
„Tako da su tu pripremili da nas zapale da ne bi niko pričao šta se desilo, ni šta su radili. I onda su ubacili zapaljeni neki predmet. I dijete je tu izgorjelo, ni dva dana nije imalo. Večeras se rodilo, sutra navečer izgorjelo. Ja sam ranjena kroz lijevu nogu i lijevu ruku kad sam iskočila kroz prozor, izbacila sina od 13 i po, 14 godina. Tako još jedna žena. Četvero nas je preživjelo.“
Trinaest dana kasnije, po istom scenariju, u kući u naselju Bikavac Milan i Sredoje Lukić zapalili su i ubili oko 70 civila, žena i djece.
Predsjednica Društva za ugrožene narode Fadila Memišević kaže kako nije očekivala ništa manje od doživotne robije s obzirom da je Zehra Turajčanin, jedina preživjela iz kuće na Bikavcu, svojim iskazom stravičnog ubistva dokazala namjeru ubica:
„Prosto nisam mogla vjerovati to što su oni preživjeli, ali posebno to što je preživjela Zehra Turjačanin koja je bila zbilja duhovno zdrava da dadne izjavu, mada je tjelesno bila potpuno ugljenisana maltene. Očekivala sam i mislim da je Tribunal ovom presudom Milanu Lukiću vratio poljuljano povjerenje, koje je već u posljednje vrijeme prilično prisutno kod žrtava. Za Sredoja Lukića sam isto tako - ali očigledno da nisu imali dovoljno dokaza.“
Iako je sud utvrdio da su Lukići učestvovali i u silovanjima, to im se nije stavilo na teret. Predsjednica udruženja Žene žrtve rata Bakira Hasečić, i sama jedna od žrtava Milana Lukića, nije zadovoljna presudom iz više razloga:
„Doživotna kazna zatvora Milana Lukića nije precizirana ukoliko ne bude u žalbenom postupku - da li će Milan Lukić ostatak života provesti u zatvoru, ili će ga uputiti npr. u Švedsku na izdržavanje kazne i nakon dvije trećine izrečene kazne ponovo eto četnika na slobodi za 24, odnosno 21 godinu jer je dosad već tri, četiri godine u Hagu? Sredoje Lukić je isti ratni zločinac kao i njegov stričević Milan. Dobiti 30 godina, uputiti ga također u neku zemlju, odakle će za 16 godina doći ponovo u krvavi Višegrad - to je katastrofa.“
Sud je Milana i Sredoja Lukića proglasio krivima i za brutalno premlaćivanje civila zatočenih u logoru u kasarni Uzamnice. Sudija Robinson:
„Kao osobe koje su iskorištavale pogodne okolnosti da odu u logor Uzamnice, i Milan Lukić i Sredoje Lukić su tamo odlazili iz jednog jedinog razloga, naime da vrše nasilje nad zatočenicima. Iako je Sredoje Lukić u taj logor odlazio rjeđe od Milana Lukića, obojica su optuženih tukli zatočenike izuzetno brutalno nanoseći im tešku i stalnu tjelesnu štetu.“
Mada prema nalazu suda nije direktno učestvovao u ubijanjima, Sredoje Lukić proglašen je krivim za pomaganje i podržavanje ubistva, progona i nečovječnog postupanja. Milana Lukića sud je, također, osudio za progone nesrpskih civila koje je provodio s diskriminatornom namjerom.
Suđenje Lukićima koji su rođaci, počelo je 9. jula 2008. godine, a među 40 svjedoka optužbe bile su i osobe koje su preživjele spaljivanje.
Sudsko vijeće završne riječi optužbe i odbrane saslušalo je 20. maja ove godine, kada je Tužilaštvo zahtijevalo da obojica optuženih provedu ostatak života u zatvoru, dok je odbrana zahtijevala da se obojica oslobode krivice po svim optužbama.
Milan Lukić je uhapšen u avgustu 2005. u Argentini, a Sredoje Lukić se Tribunalu dobrovoljno predao 14 septembra te godine. U prvom pojavljivanju pred sudijom, obojica su izjavila da nisu krivi.
Okružni sud u Beogradu je Milana Lukića u odsustvu osudio na 20 godina zatvora zbog otmice i ubistva muslimana iz pribojskog sela Sjeverin 1992.
Obrazlažući presudu, sudija Patrik Robinson istakao je naročito brutalan karakter zločina spaljivanja civila u dvije kuće u Višegradu, juna 1992. godine, te drugih ubistava za koje je oglašen krivim:
„Pretresno vijeće je utvrdilo da je Milan Lukić osobno ubio najmanje 132 osobe muslimana. Početkom juna 1992. i u periodu od nekoliko dana Milan Lukić je po kratkom postupku nehajno i hotimično ubio 12 muslimana na rijeci Drini. On je hladnokrvno ubojstvo Hajre Korić izveo na drzak i nemoralan način.“
Naime, 14. juna 1992. godine Milan i Sredoje Lukić, sa Milanom Šušnjarom i još nekoliko osoba, zatvorili su i zapalili oko 70 osoba, uglavnom žena i djece, u kuću Avde Omeragića u Pionirskoj ulici. Novac i zlato su, prema izjavama preživjelih haških svjedoka - što je potvrđeno i presudom, uzeli ranije u kući u kojoj su prethodno bili smješteni:
„Milan Lukić je bacio krpu na sto i kaže: ’Svo zlato i pare što imate od sebe da bacite ovdje.’ Milan Šušnjar i Sredoje Lukić - sve je to okupiralo kuću i unišli su gore, tako da smo sve od sebe dali. Na kraju su nas skidali gole da im igramo oko stolova - i maltretirali, izvodili na silovanje.“
Nakon što su civile nesrpske nacionalnosti prebacili u Omeragićevu kuću, nastavio se teror. Milan Lukić i ostali su pucali u one koji su pokušali pobjeći:
„Tako da su tu pripremili da nas zapale da ne bi niko pričao šta se desilo, ni šta su radili. I onda su ubacili zapaljeni neki predmet. I dijete je tu izgorjelo, ni dva dana nije imalo. Večeras se rodilo, sutra navečer izgorjelo. Ja sam ranjena kroz lijevu nogu i lijevu ruku kad sam iskočila kroz prozor, izbacila sina od 13 i po, 14 godina. Tako još jedna žena. Četvero nas je preživjelo.“
Trinaest dana kasnije, po istom scenariju, u kući u naselju Bikavac Milan i Sredoje Lukić zapalili su i ubili oko 70 civila, žena i djece.
Predsjednica Društva za ugrožene narode Fadila Memišević kaže kako nije očekivala ništa manje od doživotne robije s obzirom da je Zehra Turajčanin, jedina preživjela iz kuće na Bikavcu, svojim iskazom stravičnog ubistva dokazala namjeru ubica:
„Prosto nisam mogla vjerovati to što su oni preživjeli, ali posebno to što je preživjela Zehra Turjačanin koja je bila zbilja duhovno zdrava da dadne izjavu, mada je tjelesno bila potpuno ugljenisana maltene. Očekivala sam i mislim da je Tribunal ovom presudom Milanu Lukiću vratio poljuljano povjerenje, koje je već u posljednje vrijeme prilično prisutno kod žrtava. Za Sredoja Lukića sam isto tako - ali očigledno da nisu imali dovoljno dokaza.“
Iako je sud utvrdio da su Lukići učestvovali i u silovanjima, to im se nije stavilo na teret. Predsjednica udruženja Žene žrtve rata Bakira Hasečić, i sama jedna od žrtava Milana Lukića, nije zadovoljna presudom iz više razloga:
„Doživotna kazna zatvora Milana Lukića nije precizirana ukoliko ne bude u žalbenom postupku - da li će Milan Lukić ostatak života provesti u zatvoru, ili će ga uputiti npr. u Švedsku na izdržavanje kazne i nakon dvije trećine izrečene kazne ponovo eto četnika na slobodi za 24, odnosno 21 godinu jer je dosad već tri, četiri godine u Hagu? Sredoje Lukić je isti ratni zločinac kao i njegov stričević Milan. Dobiti 30 godina, uputiti ga također u neku zemlju, odakle će za 16 godina doći ponovo u krvavi Višegrad - to je katastrofa.“
Sud je Milana i Sredoja Lukića proglasio krivima i za brutalno premlaćivanje civila zatočenih u logoru u kasarni Uzamnice. Sudija Robinson:
„Kao osobe koje su iskorištavale pogodne okolnosti da odu u logor Uzamnice, i Milan Lukić i Sredoje Lukić su tamo odlazili iz jednog jedinog razloga, naime da vrše nasilje nad zatočenicima. Iako je Sredoje Lukić u taj logor odlazio rjeđe od Milana Lukića, obojica su optuženih tukli zatočenike izuzetno brutalno nanoseći im tešku i stalnu tjelesnu štetu.“
Mada prema nalazu suda nije direktno učestvovao u ubijanjima, Sredoje Lukić proglašen je krivim za pomaganje i podržavanje ubistva, progona i nečovječnog postupanja. Milana Lukića sud je, također, osudio za progone nesrpskih civila koje je provodio s diskriminatornom namjerom.
Suđenje Lukićima koji su rođaci, počelo je 9. jula 2008. godine, a među 40 svjedoka optužbe bile su i osobe koje su preživjele spaljivanje.
Sudsko vijeće završne riječi optužbe i odbrane saslušalo je 20. maja ove godine, kada je Tužilaštvo zahtijevalo da obojica optuženih provedu ostatak života u zatvoru, dok je odbrana zahtijevala da se obojica oslobode krivice po svim optužbama.
Milan Lukić je uhapšen u avgustu 2005. u Argentini, a Sredoje Lukić se Tribunalu dobrovoljno predao 14 septembra te godine. U prvom pojavljivanju pred sudijom, obojica su izjavila da nisu krivi.
Okružni sud u Beogradu je Milana Lukića u odsustvu osudio na 20 godina zatvora zbog otmice i ubistva muslimana iz pribojskog sela Sjeverin 1992.
