Jedno od mjerila civilizovanosti savremenog društva je njegov odnos prema prirodi. Sudeći po našem odnosu prema Jadranu, tom neprocjenjivom, ali veoma ranjivom resursu, čini se da ne zaslužujemo njegove blagodati: ogroman otpad koji taložimo u podmorju, prekomjeran izlov i nekontrolisan pomorski saobraćaj – samo su neki od pokazatelja da u Crnoj Gori ne poštujemo privilegiju što živimo u kolijevci civilizacije – na Mediteranu. Pomaka, ipak, ima - i to u naučnoj oblasti. Zahvaljujući evropskim i američkim istraživačkim centrima, sve su češće ekspedicije koje istražuju podmorje, arheologiju i biodiverzitet Jadrana. U mnogima od njih učestvuje naša gošća, biologinja, doktorka Vesna Mačić, iz kotorskog Instituta za biologiju mora.
Mačić: Na žalost, moram da se složim sa vama. Vrlo je lako vidljivo da veoma intenzivno uništavamo našu obalu. Ono što je manje vidljivo, to su sve negativne promjene, koje se dešavaju u moru. Kao neko ko se bavi izučavanjem mora, posebno morskog dna, zaista su te velike promjene zabilježene u našem moru. Obzirom da se bavim morskim travama, koje su zaštićene po našem zakonu i međunarodnim konvencijama, po nekim našim sadašnjim procjenama, u odnosu na 35 godina, mi smo izgubili dvije trećine morskih trava. Da u jednoj planini izgubite više od pola šume, za 35 godine, to je zaista previše.
Mačić: To je izgleda dug proces i jedan inače globalan problem, pogotovo plastika, koja se nalazi u svim morima. Njen vijek raspadanja je jako dug i stvara čitav niz problema. Teško je nekada naći počinioce takvih nedjela, ali za automobile, barke i takvu vrstu otpadaka se zna čije je to vlasništvo, Inspecijske službe bi trebale tu da budu mnogo ažurnije u kažnjavanju. U posljednje vrijeme ima više akcija koje se odnose na čišćenje priobalja i samog mora. To je svakako pozitivan pomak, koji govori o tome da postoji sve više ljudi koji shvataju taj problem, ali mislim da nam treba još dosta edukacije i kazni.
Mačić: Od prije desetak godina smo počeli, od pojave nekih algi koje su došle iz Crvenog mora, intenzivnije da se bavimo tim unešenim invanzivnim vrstama. Za Sredozemno more su uglavnom defnisana četiri najveća problema. To je prelom resursa, uništavanje staništa, zagađenje sa kopna i invazivne vrste. Prokopavanjem Suetskog kanala, veliki broj vrsta iz Crvenog mora i tropskih mora dolazi u Sredozemno more i značajno remete domaće vrste i ravnotežu u Sredozemnom moru. Ima i onih vrsta koje mogu da se koriste u ishrani. Sada u našim lagunama imamo plavog raka, koji, osim što je lijep i neobičan, je i jestiv. Trudimo se da upozorimo i na one vrste koje mogu da budu opasne za ljudsko zdravlje, ukoliko ih konzumiramo ili imamo kontakt sa njima.
Mačić: Svaki put kada zaronite, možete da nađete nešto novo, samo zavisi od toga koliko želite da gledate i da vidite. Kada sam tek počela da ronim i kada je bilo mnogo više ribe, nego što je sada ima, imala sam jedan lijepi susret sa manjim jatom golfova, koji su kružili oko nas. Kada su se udaljili, pokušala sam da zaplivam za njima, ali sam osjetila koliko su oni tu svoj na svome. Oni su se graciozno, sa dva pomaka perajama, udaljili od nas. Mi smo, sa svom skalamerijom ronilačke opreme, gosti u toj morskoj sredini. Možemo malo da sagledamo šta tu sve živi i šta se tu dešava, ali morski organizmi tu ipak vladaju.
Mačić: Crna Gora je ipak mala država i u ovoj ekonomskoj krizi moramo da shvatimo da za nauku ipak ne mogu da se ulažu ogromna sredstva. Čak se negdje i ugovori, koji su potpisani sa našim nadležnim ministarstvima, ne poštuju do kraja. To je nešto što nam smeta.
Zaista sam zadovoljna da u mojoj laboratoriji i u Institutu za biologiju mora imamo preko deset međunarodnih projekata. Zaista smo aktivni i zaista se trudimo da iz međunarodnih fondova iskoristimo sredstva. To i radimo. Na taj način dolazimo u priliku da koristimo instrumente koji su vrijedni po nekoliko stotina hiljada eura i koje Crna Gora ne može sebi da priušti.
Sa druge strane, nekada nailazimo na neshvatljive probleme, koji su administrativne prirode. Sada je na Univerzitetu praktično na snazi zabrana zapošljavanja novih ljudi. Mi, iako imamo međunarodne projekte, iako imamo za godinu-dvije obezbjeđena sredstava da nekome damo platu, da mladim ljudima damo priliku da rade, nailazimo nekada na administrativne probleme. Da bi smo pratili nova naučna saznanja, moramo da budemo specializovani u svojim oblastima i ne možemo da se bavimo svim i svačim. To se ovdje često nekako ne shvata. Smatraju, da ako smo biolozi, treba da znamo sve – ptice, žabe, ribe, alge. Ali, nauka je danas takva da morate da se specializujute za nešto, pogotovo kada radite sa skupom opremom. Nju ne možete dati jednom pripravniku.
U zadnje dvije godine je u crnogorskim vodama boravio brod Uranija, talijanski istraživački brod, koji košta 12.000 eura dnevno. Kada se izračuna koliko je on bio u našim vodama, to je više od svih mojih plata od kada radim. Zajedno, istraživači Instituta za biologiju itekako vraćaju ono što država ulaže u njih. Meni je samo žao što nekada, zbog administrativnih poteškoća, ne možemo više da doprinesemo i da iskoristimo ono što bi mogli.
Ako je suditi po dokazima vidljivim golim okom o tome kako intenzivno i nezaustavljivo uništavamo našu obalu, može se samo zamisliti koliko smo devastirali Jadran i njegovo podmorje. Kao neko ko živi, ne UZ more, već SA morem, slažete li se sa ovim utiskom?
Mačić: Na žalost, moram da se složim sa vama. Vrlo je lako vidljivo da veoma intenzivno uništavamo našu obalu. Ono što je manje vidljivo, to su sve negativne promjene, koje se dešavaju u moru. Kao neko ko se bavi izučavanjem mora, posebno morskog dna, zaista su te velike promjene zabilježene u našem moru. Obzirom da se bavim morskim travama, koje su zaštićene po našem zakonu i međunarodnim konvencijama, po nekim našim sadašnjim procjenama, u odnosu na 35 godina, mi smo izgubili dvije trećine morskih trava. Da u jednoj planini izgubite više od pola šume, za 35 godine, to je zaista previše.
Imala sam prilike da vidim vaše fotografije otpada koje bacam u more, i to samo u dijelu Boke Kotorske - jednog od najljepših zaliva na svijetu. Ima tu svega, od karoserija do šporeta. Kako osvijestiti ljude da je to njihovo more?
Mačić: To je izgleda dug proces i jedan inače globalan problem, pogotovo plastika, koja se nalazi u svim morima. Njen vijek raspadanja je jako dug i stvara čitav niz problema. Teško je nekada naći počinioce takvih nedjela, ali za automobile, barke i takvu vrstu otpadaka se zna čije je to vlasništvo, Inspecijske službe bi trebale tu da budu mnogo ažurnije u kažnjavanju. U posljednje vrijeme ima više akcija koje se odnose na čišćenje priobalja i samog mora. To je svakako pozitivan pomak, koji govori o tome da postoji sve više ljudi koji shvataju taj problem, ali mislim da nam treba još dosta edukacije i kazni.
Promjene u Jadranu su uočljive, ali i zbog drugih uticaja, na primjer preko invazivnih vrsta. Poslednjih godina ih je sve više. Jeste li se i Vi susretali sa njima?
Mačić: Od prije desetak godina smo počeli, od pojave nekih algi koje su došle iz Crvenog mora, intenzivnije da se bavimo tim unešenim invanzivnim vrstama. Za Sredozemno more su uglavnom defnisana četiri najveća problema. To je prelom resursa, uništavanje staništa, zagađenje sa kopna i invazivne vrste. Prokopavanjem Suetskog kanala, veliki broj vrsta iz Crvenog mora i tropskih mora dolazi u Sredozemno more i značajno remete domaće vrste i ravnotežu u Sredozemnom moru. Ima i onih vrsta koje mogu da se koriste u ishrani. Sada u našim lagunama imamo plavog raka, koji, osim što je lijep i neobičan, je i jestiv. Trudimo se da upozorimo i na one vrste koje mogu da budu opasne za ljudsko zdravlje, ukoliko ih konzumiramo ili imamo kontakt sa njima.
Vas naučni rad nije puki kancelarijski posao. Puno boravite na istraživačkim brodovima, ali i ronite. Što najduže pamtite iz tog čudesnog podmorskog svijeta?
Mačić: Svaki put kada zaronite, možete da nađete nešto novo, samo zavisi od toga koliko želite da gledate i da vidite. Kada sam tek počela da ronim i kada je bilo mnogo više ribe, nego što je sada ima, imala sam jedan lijepi susret sa manjim jatom golfova, koji su kružili oko nas. Kada su se udaljili, pokušala sam da zaplivam za njima, ali sam osjetila koliko su oni tu svoj na svome. Oni su se graciozno, sa dva pomaka perajama, udaljili od nas. Mi smo, sa svom skalamerijom ronilačke opreme, gosti u toj morskoj sredini. Možemo malo da sagledamo šta tu sve živi i šta se tu dešava, ali morski organizmi tu ipak vladaju.
U Crnoj Gori se još uvijek nedovoljno pažnje i novca posvećuje nauci. Koliko vam upravo savremene tehnologije olakšavaju naučni rad? U eri življenja u globalnom selu, novac je ipak moguće pronaći na svjetskim adresama, koje ozbiljno rade na proučavanju i očuvanju Jadrana. Kakva su vaša iskustva?
Mačić: Crna Gora je ipak mala država i u ovoj ekonomskoj krizi moramo da shvatimo da za nauku ipak ne mogu da se ulažu ogromna sredstva. Čak se negdje i ugovori, koji su potpisani sa našim nadležnim ministarstvima, ne poštuju do kraja. To je nešto što nam smeta.
Zaista sam zadovoljna da u mojoj laboratoriji i u Institutu za biologiju mora imamo preko deset međunarodnih projekata. Zaista smo aktivni i zaista se trudimo da iz međunarodnih fondova iskoristimo sredstva. To i radimo. Na taj način dolazimo u priliku da koristimo instrumente koji su vrijedni po nekoliko stotina hiljada eura i koje Crna Gora ne može sebi da priušti.
Sa druge strane, nekada nailazimo na neshvatljive probleme, koji su administrativne prirode. Sada je na Univerzitetu praktično na snazi zabrana zapošljavanja novih ljudi. Mi, iako imamo međunarodne projekte, iako imamo za godinu-dvije obezbjeđena sredstava da nekome damo platu, da mladim ljudima damo priliku da rade, nailazimo nekada na administrativne probleme. Da bi smo pratili nova naučna saznanja, moramo da budemo specializovani u svojim oblastima i ne možemo da se bavimo svim i svačim. To se ovdje često nekako ne shvata. Smatraju, da ako smo biolozi, treba da znamo sve – ptice, žabe, ribe, alge. Ali, nauka je danas takva da morate da se specializujute za nešto, pogotovo kada radite sa skupom opremom. Nju ne možete dati jednom pripravniku.
U zadnje dvije godine je u crnogorskim vodama boravio brod Uranija, talijanski istraživački brod, koji košta 12.000 eura dnevno. Kada se izračuna koliko je on bio u našim vodama, to je više od svih mojih plata od kada radim. Zajedno, istraživači Instituta za biologiju itekako vraćaju ono što država ulaže u njih. Meni je samo žao što nekada, zbog administrativnih poteškoća, ne možemo više da doprinesemo i da iskoristimo ono što bi mogli.
