U Pragu je ovih dana otvorena izložba fotografija o Sarajevskom atentatu iz Istorijskog arhiva Sarajeva. Ova postavka je prije toga bila prikazana u Sarajevu. Izložene fotografije prate događaje od dolaska u prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegove supruge Sofije u Sarajevo do samog atentata i nakon njega. Na praškoj izložbi predstavljena je i knjiga "Glosar Sarajevskog atentata" čiji je autor sarajevski književnik i publicista Valerijan Žujo.
RSE: U predgovoru za vašu knjigu "Glosar Sarajevskog atentata" rekli ste da je to priručnik za bavljenje Sarajevskim atentatom. Zašto priručnik?
Žujo: Namjeravao sam i uspio sačiniti zbir činjenica o Sarajevskom atentatu. U toj knjizi nema nikakvih nagađanja, zaključaka, to su samo gole, suhe činjenice. To je knjiga koja može biti od koristi svima koji istražuju Sarajevski atentat. Ona upućuje na izvore podataka i na relevantnu literaturu. Zato kažem da je to priručnik. Tu nema nikakvih teoretskih postavki, nikakvog istraživanja u smislu motiva i okolnosti pod kojima se atentata dogodio, nema priča o zavjerama.
RSE: Kažete da isključivo iznosite gole činjenice, da se bavite podacima koji nisu sporni. S obzirom da oko Sarajevskog atentata ima mnogo priča i neporovjerenih podataka, kako ste dolazili do onoga što nesporna činjenica?
Žujo: Uzimao sam samo one podatke koji, ne samo da nisu sporni, nego nikada nisu bili sporni. Devedest pet posto podataka o atentatu je izvan svake sumnje. Ono što je predmet rasprava i diskusija to su konstrukcije i nagađanja, to su pretpostavke i učitavanje nekih naših, sadašnjih sukoba u ono vrijeme, što je nedopustivo.
RSE: Znači, oko činjenIca nema spora, samo su u pitanju različite interpretacije?
Žujo: Ako kažem da je nadvojvoda Franjo Ferdinand rođen 18. decembra 1863. godine u Grazu u, ne znam, 10 sati i 15 minuta, oko toga niti je bilo niti može biti spora, jer je to nešto što je fakat, što je ubilježeno u knjige i što niko nije dovodio u pitanje. Nastojao sam da u svojoj knjizi prezentiram što je moguće više provjerenih i nepobitnih čuinjenica. Sve drugo je magla i izmaglica.
RSE: Naravno da nije sporno kad se rodio Franjo Ferdinand i ko su mu bili otac i majka, ali, kad se dođe do toga ko je kriv za Prvi svjetski rat, onda se navode različiti izvori, pa se u jednima spominje Apis, u drugima njemačka tajna služba, u trećim ruska, i tako dalje. Tvorci različitih teorija uvijek se pozivaju na činjenice, ali ih različito interpretiraju.
Žujo: Ja sam navodio samo činjenice, a interpetacije su nešto drugo.Uvijek možete ispričati kakvu god hoćete priču. To ljudi rade. Tamo gdje preovlađuje mitomanija, možete zaključiti šta god hoćete, ali ono što ja iznosim u svoj knjizi su forenzičke činjnice.
RSE: Vi ste sigurno koristili i građu iz Istorijskog arhiva Sarajeva. Neke od tih fotografija imamo prilike da vidimo i ovdje na ižložbi u Pragu. Koji je značaj te građe, da li je ona nezaobilazna za proučavanje Sarajevskog atentata?
Žujo: Izvan svake sumnje. Ne samo taj arhiv nego i mnoge sarajevske zbirke. One su od najveće važnosti za ovu temu. Događalo se da su istraživači koji nisu imali dodira sa Sarajevom, sa mjestom atentata i sa lokalnim okolnostima, brkali pojmove i toponime. Jedan francuski autor, Pjer Alben, pogrešno navodi da se atentat dogodio ispred hotela "Central". Na desetine je takvih navoda. Takvih grešaka ima i kod Vladimira Dedijera koji je napisao najbolju studiju o Sarajevskom atentatu. Recimo, na samom početku knjige Dedijer govori o Eriku fon Mericiju kao o Ferdinandovom ađutantu, a on je bio Poćorekov ađutant, govori o Apelovoj obali, sadašnjoj obali Kulina Bana, kao o krivudavoj sarajevskoj ulici, a ona je savršeno ravna. To nisu ključne stvari i o njima nisu ovisili događaji i njihovo razumijevanje, ali se materijalne greške moraju ispraviti.
RSE: Da li se može reći da su, kada su u pitanju ozbiljni istoričari, danas poznate sve važne činjenice o Sarajevskom atentatu?
Žujo: Sve što je relevantno - aposlutno je poznato. Ima nekih nepoznatih detalja. Za mene je bila zagonetka kako su tijela Franje Ferdinanda i njegove žene 3-4 puta presvlačena i prebacivana iz kovčega u kovčeg dok nisu stigla u Beč. O tome nema nigdje ni traga.
RSE: Ako su glavne stvari nesporne, zašto se onda kod nas razbuktala tolika rasprava povodom obilježavanja stogodišnjice atentata?
Žujo: To su takozvani spinovi. To je nešto što ne možete izbjeći. Ja sam otprilike prije godinu dana čuo da se u Sarajevu priprema podizanje spomenika Franji Ferdinandu. Ja sam onda obišao grad i sve institucije da vidim ko to priprema. I ništa o tome nisam saznao. Vjerovatno je neko to rekao u nekoj emisiji ili u novinama, pa je onda to uzeto kao gotova stvar. Ali u Sarajevu o tome nije bilo nikakvog ozbiljnog govora, nikakve ozbiljne namjere. Ja bih postavio drugo pitanje. Gdje su silni spomenici Franji Ferdinandu u Beču, Pešti, Zagrebu, Pragu? Sve su to bili centri Austrougarske. Nema ih. Nisu nikad ni postavljeni. Nema čak ni neke solidne ploče. Ima je samo na kući u kojoj je rođen. Nikada nigdje nije postavljen spomenik Franji Ferdinandu.
RSE: Osim u Sarajevu 1917. godine, pa je uklonjen 1918, nakon poraza Austrougarske.
Žujo:Tako je. Ja sam zaprešćen da na to niko nije obratio pažnju.
RSE: Ima li u vašoj knjizi podataka koji do sada kod nas nisu bili poznati?
Žujo: Ima. To nisu krupna otkrića, ali ima nekih detalja koji su vrlo važni za razumijevanje nekih okolnosti. Ja sam došao do jednog oglasa iz novina iz 1907. koji predstavlja ozbiljnu indiciju da je Vaso Čabrinović, otac Nedjeljka Čabrinovića, koji je bio učesnik atentata na nadvojvodu Ferdinanda, bio austrijski špijun. Ne špijun velikog formata, nije to bio Zorge, nego konfident koji je došaptavao policajcima koji su dolazili u njegovu krčmu.
RSE: Kako je oglas mogao da bude dokaz?
Žujo: Evo kako. Vaso Čabrinović, koji je bio finansijski propao, odjednom je obnovio svoju krčmu i nabavio mašine za prženje i mljevenje kafe po engleskom sistemu, kako se navodi u tom oglasu. Takve mašine nisu se mogle kupiti bez ozbiljnog kredita, a kredite su tada mogli dobiti samo ljudi koji su bili favorizirani od tadašnje vlasti. Čabrinović nije mogao dobiti tako veliki kredit ni po kakvoj drugoj osnovi osim kao saradnik te policije.
RSE: Uoči stogodišnjice Prvog svetskog rata u javnosti se podigla velika prašina oko pisma austrougarskog generala Oskara Poćoreka, šefa Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine, austrougarskom ministru Bilinskom u kome se 13 mjeseci prije Sarajevskog atentata govori o austrougarskim pripremama za rat. Pojava tog pisma je proglašena velikim otkrićem, jer je ono do sada navodno bilo skrivano od javnosti. A pismo je tri puta bilo objavljeno u novinama stare Jugoslavije.
Žujo: Ono je objavljeno, ne samo u novinama stare Jugoslavije, nego i u makar desetak knjiga što je lako ustanoviti. To pismo je, na kraju krajeva, objavljeno i u sjećanjima Bilinskog, kao i u službenoj austrougarskoj prepisci. Gotovo da nema više tajni, nema dokumenata koji su skriveni, jer su se od sarajevkog atentata do danas promijenila tri-četiri režima, pa je ono, što je krio jedan režim, drugi je jedva dočekao da objavi.
RSE: Zanimljivo je da su neki istoričari iz Beograda pominjali da je to pismo prećutkivano, mada je svakom ozbiljnom istraživaču bilo dostupno.
Žujo: Ljudi ne mogu da prihvate odnos prema činjenicama koji nije obojen politički, ideološki, nacionalno. Još uvijek se kod nas govori - on je patriotski istoričar. Šta bi to značilo? To bi značilo da je pristrasan, da nije objektivan. Istoričar apsolutno ne može pripadati nekoj nacionalnoj zajednici. On pripada istini, a istina nije tako problematična i nije tako mutna kao što se nastoji predstaviti.
RSE: Kako stoji stvar sa fotografijom na kojoj Hitler posmatra spomen ploču posvećenu Gavrilu Principu koju su mu 1941. nakon okupacije Jugoslavije donijeli kao rođendanski poklon? Beogradska "Politika" je o tome objavila tekst uz konstataciju "da se sve aktuelne polemike i analize o početku Prvog svetskog rata ne mogu smatrati potpunim bez uzimanja u obzir te fotografije". Da li se znalo za taj fotos? Vi ste u svoj knjizi objavili fotos na kome se vidi kako ustaše i folksdojčeri predaju tu ploču njemačkom oficiru, a on ju je vjerovatno poslije odnio Hitleru.
Žujo: Dakako da se znalo za taj fotos. On je objavljivan u vremenu kada je nastao. Ta ploča je prvo odnijeta u Berlin i tamo pokazana Hitleru, a onda je poslata u berlinski istorijski muzej. Postoji i fotos na kome se vidi kako je izložena na zidu kao eksponat. Inače, Hitler je imao dva-tri istupa vezana za atentat i različito je to doživljavao. Postoji podatak da je sinove Franje Ferdinanda poslao u logor kao antifašiste. Nisu tu stvari baš jednostavne. Kad je u Sarajevu skinuta ta ploča, onda su njemačke novine pisale da je atentat na Ferdinada izvršio Jevrej Gabrijel Princip. Mnogi su proglašavani krivcima za atentat - od ruske tajne službe, preko njemačke, austrijske, srbijanske - do Crne ruke, da bi se na kraju došlo do Jevreja, masona i homoseksualaca. Ja ne znam ko još nije bio u igri.
