Bosna i Hercegovina je tek nakon nekoliko terorističkih napada, ali i desetaka mrtvih ratnika koji su poginuli na ratištima u Siriji i Iraku, ali i pod pritiskom međunarodnih faktora, donijela Zakon po kojem će svi, koji idu na strana ratišta i vrate se u zemlju, kao i oni koji organiziraju njihov odlazak ili ih podstiču i financiraju, biti krivično gonjeni.
Međutim, niko u BiH se ne bavi uzrokom koji ljude tjera da idu u tuđi rat i da ga doživljavaju kao svoj.
Sa više od 20 poginulih bosanskohercegovačkih državljana na ratištima u Siriji i Iraku i sa više od 300 onih koji se tamo bore, Bosna i Hercegovina je prema statistici koju je objavila američka Centralna obavještajna agencija na četvrtom mjestu u svijetu po broju članova ekstremističke organizacije Islamska država u odnosu na ukupan broj stanovnika. Tačnije, 92 ratnika na milion stanovnika.
Borba protiv odlazaka na strana ratišta kulminirala je donošenjem zakona koji to zabranjuje i sankcionira, ali i policijskim akcijama, od kojih je posljednja, nazvana "Damask", rezultirala hapšenjem većine onih koji su, kako se sumnja, inspiratori ili povratnici iz ovih područja.
Država je, ako je po policijskim akcijama mjeriti, najuspješnija u represivnim mjerama. Najveće takve akcije ikada provedene u zemlji upravo su bile usmjerene ka sljedbenicima radikalnih islamskih učenja, ili vehabijama, kako ih se kolokvijalno naziva. Iako je represija dovela do toga da se, bar javno, smanje njihova djelovanja, te prema nekim podacima i odlasci u tuđe ratove, Bosna i Hercegovina se nikada nije ozbiljno pozabavila razlozima zbog kojih se ljudi u BiH priklanjaju radikalizmima.
"Iskustvo iz svijeta nam govori da se takve ideologije i takvi pokreti ne mogu pobijediti samo represivnim mjerama i da bi fokus trebao biti na drugim uzrocima koji dovode do toga da se ljudi širom svijeta regrutuju u takve skupine. Ni za takozvanu Islamsku državu u Siriji i Iraku neće biti samo vojnog rješenja, dok god ne odgovorimo na pitanje zašto su hiljade mladića širom svijeta bili spremni da se pridruže takvoj organizaciji, da čak i napuste metropole, kakve su London, Pariz ili ova naša bosanska brda", kaže islamski teolog Muhamed Jusić, te ističe:
"U konačnom kontekstu ne mislim da može biti samo sigurnosnog, represivnog rješenja za ovaj problem. Moramo se pozabaviti uzrocima. Tu mislim i na ideologiju koja motiviše te ljude. Sve ozbiljne analize su pokazale da za mobilizaciju takvih ljudi značajnu ulogu igra i socijalna slika - to odakle oni dolaze, to što im se nudi, kako se oni osjećaju otuđenim i zapuštenim ili marginaliziranim u društvima u kojima žive."
U vehabijskim redovima, bogati rijetki. Uglavnom se radi o omladini koja nema posla, roditelji su skromnih mogućnosti, ili su mladići utočište s ulice našli u redovima koji su ih bili spremni prihvatiti i tretirati ih kao sebi ravne. Ekspert za pitanja terorizma i profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, Vlado Azinović, smatra da bi svi - od porodice do vjerskih zajednica, a i samog društva - trebalo da se uključe u rješavanje ovog problema.
"Kriminalizacija tih pojava je nešto što bi trebalo biti posljednja instanca kojom se one nastoje suzbijati. Najlakše je hapsiti, međutim nama nedostaje čitav niz drugih zaštitnih i preventivnih mjera koje nemaju veze sa zakonima. Koje počinju od porodice, škola ili društva, socijalnih službi, vjerskih zajednica, koje bi se morale uključiti sa nekom vrstom kontranarativa", tvrdi Azinović.
"Imamo paradoksalnu situaciju da je mladićima od devetnaest ili dvadeset godina smislenije otići u rat, u daleku zemlju, u rat koji ne razumiju, u zemlju koju ne znaju ni pokazati na mapi, nego ostati u BiH i tražiti neki smisao u životu ovdje. Šta mi kao društvo radimo da tim ljudima ponudimo bilo kakvu alternativu, koja bi im bila privlačnija od toga da idu u tuđe ratove?", konstatuje Vlado Azinović.
Sa rekordnom nezaposlenošću mladih ljudi u Evropi, koji čine trećinu svih nezaposlenih u Bosni i Hercegovini, teškom ekonomskom situacijom u kojoj više od polovine stanovništva živi na rubu siromaštva, jasno je da je zemlja pogodno tlo za razvoj brojnih ekstrema. Zbog ovakve situacije mnogi su danas na kazanu narodnih kuhinja.
"Poslije Dejtona, sada je najviše mladih ljudi sa djecom, koji su ostali bez posla. Jako je tužno kada vam u tri sata dođu pred kuhinju i kažu - Imaš li samo hljeb", kaže Zilha Šeta, šefica narodne kuhinje Stari Grad u Sarajevu.
Da teške životne prilike potpomognute sposobnošću radikala da manipulišu mladima i nebrigom države, mogu imati kobne posljedice, pokazuje i primjer Harisa Čauševića zvanog Oks, koji je 2010. godine izvršio teroristički napad na policijsku stanicu u Bugojnu, ubivši pri tom policajca. Bio je pripadnik radikalnih islamskih krugova, ali je prethodno pokazivao znake devijantnog ponašanja. Srednju školu napustio je u trećem razredu, često je nosio oružje i bio nasilan. Rano je ostao bez oca i živio sa majkom i mlađom sestrom. Nikada nigdje nije bio zaposlen. Ljudi sve više postaju lake i ranjive mete za razna ekstremna rješenja.
"Moglo bi se očekivati, obzirom na društveni kontekst i egzistencijalne patnje svih građana u BiH, da imamo veću prijmčivost za radikalne, ideološke i političke poglede. Problemi koji proističu u demokratskom svijetu, nisu problemi demokratije, nego su upravo problemi odsustva demokratije. Problemi koji proistuću iz monopolističkih, nametnutih moći onih koji vladaju određenim prostorima", navodi Ibrahim Prohić, psiholog i politički analitičar.
Jedan od nedavno uhapšenih u policijskoj akciji usmjerenoj na zaustavljanje odlaska na ratišta, Elvir Muratović, također je živio teško, kako navode članovi njegove porodice. Za medije je njegova tetka, Smaila Mušanović, kazala kako on nije u prilici ni da pristojno živi, a pogotovo da finansira terorističke organizacije:
"Odakle šestero djece da pomogne koga? Nema hljeba da jedu kako treba, od toga četvero djece ide u školu. Znate li koliko košta da se opremi jedno dijete?", rekla je Mušanović.
Zbog loše ekonomske situacije u Bosni i Hercegovini vlada i bijela kuga. I to je segment koji su, za razliku od države, "pokrili" radikali. Putem Facebooka su stizali pozivi za odlazak žena iz BiH u ratnu zonu jer tamo, kako je navedeno u jednom od snimaka: "Ima braće koja bi ih uzela pod skrbništvo", te da "dođu, rađaju i odgajaju mudžahedine".
Uzrok širenju radikalizama se može tražiti i u tome da je Bosna i Hercegovina, svjesno ili ne, dopustila da se ovakve grupe izoluju. Dijelom su to htjeli sami, a dijelom ih zajednica nije voljna prihvatiti i razumjeti.
Jasno je da su u Bosni i Hercegovini u prevenciji većine problema zakazali svi - od porodice, do obrazovnih i vjerskih institucija. Također, zemlja se adekvatno nije pozabavila ni posljedicama ratnih trauma. Stoga, ne čude motivi zbog kojih se mladi odlučuju otići na ratišta ili prikloniti radikalnim pokretima.
