Liječiti ljude muzikom i ujediniti duhovnost i umjetnost na pomirenju - to je misija sarajevskog hora Pontanima koji poslednjih 18 godina promoviše pomirenje i suživot; nagrađen brojnim priznanjima od Vašingtona do Šangaja, hor kroz stotine koncerata promoviše duhovnu i svjetovnu muziku Balkana. Uoči Sv. Tripuna, nastupili su u Tivtu i Kotoru.
Latinskim značenjem imena hor Pontanima je most dušom, koji je izgrađen od duhovnosti i umjetnosti.
“Već 18 godina mi imamo misiju u okviru koje želimo muzikom liječiti ljude, pogotovo nakon svih ratnih dešavanja devedesetih godina. Želimo pokazati da niko ne treba da se plaši tog nečeg drugačijeg i za njih nepoznatog, pogotovo kada su religije u pitanju. Mi im pokazujemo toliko sličnosti, toliko bliskosti u tim duhovnim kompozicijama”, kaže dirigent Josip Katavić.
Osim duhovne muzike hrišćanstva, jevrejstva i islama posljednjih nekoliko godina repertoar Pontanime je dopunjen svjetovnim kompozicijama.
“Proširili smo program jer smo spoznali da su religija i umjetnost puno bliske i sada gajimo i tzv. svjetovnu muziku, odnosno kompozicije naroda regiona”, kaže nam Katavić.
Interreligijski hor Pontanima je za 18 godina imao preko 400 koncerata, od Kenedi centra, Vašingtona i Harvarda do pariškog UNESCO i dvorana u Šangaju .
O tome nam govore članovi hora Harun Zulić i Nermina Mujičić:
Iako nagrađivani na evropskim horskim takmičenjima i olimpijadi horova te dobitnici vašingtonske nagrade za mirovno djelovanje do najvećeg priznanja svog grada Sarajeva, hor Pontanima nema budžetske podrške ili mecene.
Dirigent Josip Katavić kaže da su finansije problem i većini institucija kulture u BiH:
“U sarajevskoj operi na primjer ne postoji operski orkestar tako da sve predstave i izvedbe svira sarajevska filharmonija. Studenata ima i oni dolaze iz svih krajeva BiH ali se nekako stiče dojam da se velika većina njih kada završe studije jednostavno izgube, nema ih u toj profesiji. Teško je doći do posla u kulturi jer je ona na dosta niskim granama, sve se nekako to srušilo. No, ima još ljudi koji se trude, ima dešavanja, ansambala pa se to nekako drži iznad vode.”
Kako je držati glavu iznad post ratnih brzaka BiH pitamo osnivača hora, profesora Franjevačke teologije u Sarajevu fra Iva Markovića:
“Teško je vjerovati u ovakav projekat nakon 18 godina onoga što se događa u Bosni. Ali šta da nema ljudi koji rade ovo? Ja sam po zvanju čovjek koji budi nadu u ljudima i šta bi bilo kada mi ne bismo održavali nadu u ovakvoj Bosni? Stvaranje mržnje je kratkoročno zlo, a mi imamo nekada utisak da to zlo izgleda moćno. No, ja mislim da ne može trajati. Ljudi koji su uvijek pozitivni i rade nešto poput ovoga što radi Pontanima vjeruju da duhovnost i ljepota mogu promijeniti društvo. Vjerujem da će u tome uspjeti samo oni ljudi koji vjeruju u Bosnu, koji vjeruju u Evropu.”
Latinskim značenjem imena hor Pontanima je most dušom, koji je izgrađen od duhovnosti i umjetnosti.
“Već 18 godina mi imamo misiju u okviru koje želimo muzikom liječiti ljude, pogotovo nakon svih ratnih dešavanja devedesetih godina. Želimo pokazati da niko ne treba da se plaši tog nečeg drugačijeg i za njih nepoznatog, pogotovo kada su religije u pitanju. Mi im pokazujemo toliko sličnosti, toliko bliskosti u tim duhovnim kompozicijama”, kaže dirigent Josip Katavić.
Osim duhovne muzike hrišćanstva, jevrejstva i islama posljednjih nekoliko godina repertoar Pontanime je dopunjen svjetovnim kompozicijama.
“Proširili smo program jer smo spoznali da su religija i umjetnost puno bliske i sada gajimo i tzv. svjetovnu muziku, odnosno kompozicije naroda regiona”, kaže nam Katavić.
Interreligijski hor Pontanima je za 18 godina imao preko 400 koncerata, od Kenedi centra, Vašingtona i Harvarda do pariškog UNESCO i dvorana u Šangaju .
O tome nam govore članovi hora Harun Zulić i Nermina Mujičić:
Iako nagrađivani na evropskim horskim takmičenjima i olimpijadi horova te dobitnici vašingtonske nagrade za mirovno djelovanje do najvećeg priznanja svog grada Sarajeva, hor Pontanima nema budžetske podrške ili mecene.
Dirigent Josip Katavić kaže da su finansije problem i većini institucija kulture u BiH:
“U sarajevskoj operi na primjer ne postoji operski orkestar tako da sve predstave i izvedbe svira sarajevska filharmonija. Studenata ima i oni dolaze iz svih krajeva BiH ali se nekako stiče dojam da se velika većina njih kada završe studije jednostavno izgube, nema ih u toj profesiji. Teško je doći do posla u kulturi jer je ona na dosta niskim granama, sve se nekako to srušilo. No, ima još ljudi koji se trude, ima dešavanja, ansambala pa se to nekako drži iznad vode.”
Kako je držati glavu iznad post ratnih brzaka BiH pitamo osnivača hora, profesora Franjevačke teologije u Sarajevu fra Iva Markovića:
“Teško je vjerovati u ovakav projekat nakon 18 godina onoga što se događa u Bosni. Ali šta da nema ljudi koji rade ovo? Ja sam po zvanju čovjek koji budi nadu u ljudima i šta bi bilo kada mi ne bismo održavali nadu u ovakvoj Bosni? Stvaranje mržnje je kratkoročno zlo, a mi imamo nekada utisak da to zlo izgleda moćno. No, ja mislim da ne može trajati. Ljudi koji su uvijek pozitivni i rade nešto poput ovoga što radi Pontanima vjeruju da duhovnost i ljepota mogu promijeniti društvo. Vjerujem da će u tome uspjeti samo oni ljudi koji vjeruju u Bosnu, koji vjeruju u Evropu.”
