Uoči Međunarodnog dana mira, razgovaramo sa Daliborkom Uljarević, predstavnicom REKOM-a iz Crne Gore. Neka od pitanja odnose se na to koliko je, i da li je uopšte, region odmakao u izgradnji mira i boljih međusobnih izazova? Koliko pomažu, a koliko tome odmažu političke elite u zemljama regije? Koji su rizici po mir i stabilnost, a koji izazovi sa kojima će se ubuduće suočiti?
RSE: Prošlo je gotovo deceniju i po od posljednjih ratnih zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije i čini se da se države nastale njenim raspadom, ili uopšte nisu, ili su se samo djelimično suočile sa ratnom prošlošću. Gdje danas vidite prepreke iz tog periodu, u smislu izgradnje mira i još boljih odnosa među državama regiona? Šta još treba uraditi?
Uljarević: Na žalost, države regiona nisu uspjele da se suoče sa tragičnom prošlošću devedesetih. Nekada se stiče utisak kao da se to dešavalo negdje daleko, u nekoj dalekoj prošlosti, a ne da je to prošlost od 15 godina od okončanja posljednjih ratnih sukoba u regionu. U tim sukobima živote je izgubilo preko 100.000 ljudi. Danas, 23 godine od početka rata, ne zna se sudbina preko 13.000 ljudi, dok su milioni raseljeni.
Ono što takođe predstavlja opterećenje su suđenja za ratne zločine, koji idu sporo i teško, nerijetko praćeni kontroverzama. Meni se čini da je zajednički imenitelj ovih procesa slabog učinka, u suštinskom nepostojanju dovoljne političke volje vladajućih struktura u svim državama regiona, da riješimo tu zajedničku prošlost, kako bi u konačnici radili na konstrukciji održive budućnosti. Odnosi među državama regiona moraju se graditi na realnim temeljima, na jasnim principima, a jedan od bitnih preduslova i principa jeste suočavanje sa prošlošću, proces koji je bolan, ali neophodan da bi se gradila građanska društva u punom kapacitetu, a ne oni odnosi koji zavise od ličnih afiniteta državnika koji su trenutno na vlasti.
RSE: Crna Gora je tokom ratnih 90-tih uspjela da očuva onaj elementarni mir, ali su u njeno ime počinjeni pojedini zločini. Odgovorni za to, ili uopšte nisu dovedeni pred sud, ili su u pojedinim slučajevima suđenja bila gotovo farsična. Koliko je to brana za bolje međuljudske, međunacionalne i međureligijske odnose u Crnoj Gori u budućnosti?
Uljarević: Crna Gora će morati da se suoči sa ratnim zločinima i zločinima počinjenim u njeno ime, ma koliko odlagala taj proces. Farsičan postupak je loš i opak u praksi, krajnje neodrživa i kao što već sada vidimo, vraća se kao bumerang kroz ono što su obaveze iz Akcionog plana u procesu ispunjavanja određenih mjera iz poglavlja 23. Jednom će se otvoriti proces za suštinsko pretresanje ratnih zločina, koji nikada ne zastarijevaju. Mislim da političke elite u regionu mogu sistemski da doprinesu izgradnju građanskog društva i to mora ići paralelno na više nivoa.
Adekvatan politički izraz za Crnu Goru i za druge je bilo uspostavljanje REKOM-a, Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava na prostoru bivše Jugoslavije. Ona može dati sveobuhvatni istorijski zapis o onome što se dogodilo u prošlosti i na ta način pomoći održiv i dugotrajan mir na prostoru bivše SFRJ. Dodatno, država treba da radi kontinuirano na razvoju inicijativa i saradnje na ekonomskom, kulturnom, sportskom i što je još podjednako bitno, obrazovnom nivou.
RSE: U regionu i dalje imamo politički, ekonomski i socijalno nestabilnu BiH, sa nekada manje, nekada više latentnim secesionističkim apsiracijama RS, sve je izraženiji problem vehabija. Kosovo i Srbija još nisu do kraja riješili svoje odnose. Sve su to, čini se, faktori moji bi mogli uticati na mirnu budućnost ovog prostora. Koliko ste optimista da region u tom smislu ipak ide u dobrom pravcu?
Uljarević: Jesam optimista jer odnos, koji je bitno korišćen kao osnova za rat, mogao bi u perspektivi biti osnova povezivanja, pa i rješavanja održivosti Bosne i Hercegovine kao države. Radi se o srpsko-hrvatskom odnosu. Bitno je u tu priču uključiti Albance i sve ostale, ali noseći odnos EX YU prostora je srpsko-hrvatski odnos, bilo da se radi o iniciranju sukoba, ili njihovom rješavanju. Moj utisak je da je u tom pravcu napravljen ozbiljan iskorak, da su ti odnosi, mada to zvuči paradoksalno, imajući u vidu postojeće vladajuće elite u ovim zemljama, ipak kvalitetno bolji sa tendencijom daljeg pozitivnog razvoja. To je ohrabrujuće. Na to treba skrenuti određenu pažnju i te odnose dalje pospješivati.
RSE: Kada gledate opšte stanje u društvima, u državama bivše Jugoslavije danas, da li mislite da se generacije mladih danas vaspitavaju u duhu mira, tolerancije i suživota, ili kod njih prepoznajete neke od onih isključivosti prema bilo kojoj različitosti, zbog kojih je i došlo do tragedije tokom 90-tih?
Uljarević: Mnogi uvijek dijele razne vrijednosti društva u kojem odrastanja i ne treba imati predrasude da, čak iako postoji neko idealno tipsko okruženje ili obrazovanje, masa neminovno nosi modernost u izrazu otvorenosti i tolerancije. Postoje oni radikalni u iskazu, kao i oni koji su građanski orjentisani. Čini mi se da je mnogo veći problem u tome što se, ni malo, ili vrlo malo, radi na povezivanju mladih u regionu. Kao da postoji sindrom ksenofobičnosti, gdje je normalno putovati svijetom, ali ne i regionom, upoznavati svoje susjede, ono drugačije što oni nose i na kraju krajeva iskazati razumijevanje te različitosti. Pitanje dobrodošlice je još uvijek otvoreno pitanje, iako ima pomaka na bolje.
Mi, koji smo ovu barijeru probijali, nismo adekvatan pokazatelj jer smo još uvijek incident. Mora se puno raditi na suštinskom ukidanju predrasuda i administrativnih prepreka koje još uvijek postoje. Primjer su mladi sa Kosova, koji ne mogu da odu u Bosnu bez prilične komplikacije, ili u Srbiju. Mladi su prilično isključeni iz procesa donošenja odluka, što zbog toga što im nisu realno pružene mogućnosti, što zbog sopstvene inertnosti. To bi trebao da bude elemente njihovog boljeg pozicioniranja i pokušaja provjetravanja postojećih vladajućih struktura sa nekim novim licima, politikama, pristupima, nadamo se naravno, boljim i naprednijim.
RSE: Koliko su danas političke elite te koje podstiču pozitivne vrijednosti?
Uljarević: Jako malo. One su, zbog političkih prioriteta, makar kada je EU u pitanju, mnogo spremnije na regionalnu saradnju, ali nedovoljno i ne uvijek iskreno. U regionu se nacionalne politike dobrim dijelom vode opterećenjem i vjerovanjem da se permanentnim skrivanjem istine bolje štite nacionalni interesi. To je pogrešan put.
Suočavanjem sa prošlošću mi jedino možemo graditi evropsku perspektivu i održiv put u budućnost jer nema ni evropskih integracija bez kvalitetne regionalne saradnje, a kvalitetna regionalna saradnja se ne može graditi prikrivanjem naše i istoriji naših susjeda. Ne smijemo zaboraviti da sve dok žrtve, koje često zaboravljamo, ne budu rekle da je pravda zadovoljena ili da se radi na njenom zadovoljenju, mi ćemo živjeti u jednom jazu između verbalnog proklamovanja i stvarnih demokratskih principa, koje obilježavaju slabe institucije i jaki, nekontrolisani pojedinci, koji vode samo njihov interes, a čije račune plaćamo svi. To nisu vrijednosti na kojim treba da se temelji ni jedno društvo.
