Nedugo nakon što je Rusija započela svoj napad na Ukrajinu, Jelena Baibekova, učiteljica matematike u Osnovnoj školi br. 59 u južnom ruskom gradu Astrahanu, dobila je otkaz.
Navedeni razlog? Nije se pojavila u učionici, iako je bio dopušteni školski praznik i nije bilo učenika na nastavi.
Pravi je razlog, smatra ona, to što se pridružila antiratnim demonstracijama u središtu grada 22. februara 2022., dva dana prije nego što je pokrenuta invazija punog opsega. Otprilike tri mjeseca kasnije, nakon što ih je policija jednom privela, ona i njen 17-godišnji sin pobjegli su iz zemlje i završili u Njemačkoj, gdje su podnijeli zahtjev za azil.
"Cijeli život sam podučavala djecu u Rusiji i tamo mi je mjesto", rekla je telefonom za Idel.Realities za RSE. "Najvjerojatnije ću se vratiti, ali ne znam kakva će Rusija biti u tom trenutku."
Baibekova je jedna od nepoznatog broja učitelja koji su pobjegli iz Rusije od početka invazije. Nema službenih podataka koji su javno dostupni, iako se procjenjuje da se radi o desecima učitelja, ako ne i stotinama.
Vjeruje se da je ukupno više od 500.000 ljudi napustilo Rusiju od 24. februara 2022., a prema nekim procjenama broj je bliži milionu. Među najistaknutijim sektorima koji su doživjeli veliki odljev radnika je IT sektor, gdje je više od 300.000 radnika otišlo u Kazahstan, Gruziju, Armeniju i druge zemlje.
Ali i učitelji su pobjegli.
"Shvatili smo da ne možemo ostati u zemlji čiji je predsjednik odlučio uništiti susjednu državu", rekla je Aljona Podlesnih, profesorica na odjelu za novinarstvo na sveučilištu u gradu Permu na uralskim planinama.
Rusiju je napustila u septembru.
"Shvatili smo da je opasno ostati u Rusiji"
Podlesnih, koja se krajem septembra sa suprugom i dvoje djece preselila u Srbiju, kaže da su planove za napuštanje Rusije počeli kovati nedugo nakon početka invazije.
Prvotno je porodica planirala preseljenje krajem oktobra. Nakon što je Putin krajem septembra najavio poziv za desetke hiljada vojnog rezervnog osoblja i drugih Rusa, ona kaže da je njezina porodica pomaknula datum odlaska. "Shvatili smo da je opasno ostati u Rusiji", rekla je, "i to ne samo zbog mobilizacije".
Njen muž je otišao u Kazahstan. Podlesnih je ostala kako bi prodala svoj stan u Permu i zamjenika rublje za stranu valutu. Kaže da su u Kazahstan stigli nekoliko dana nakon njenog muža.
Prije preseljenja, Podlesnih kaže da se otvoreno protivila ratu, pokušavajući "otvoriti oči onima koji još ne vide istinu. U početku mi se činilo da to ne bi bilo opasno".
U junu se požalila lokalnim vlastima nakon što se golemi transparent sa slovom "Z" pojavio na kulturnom centru. Proratni političari i građanske skupine prihvatili su slovo "Z" kao simbol za rusku invaziju.
Transparent je ostao podignut, kaže, ali su joj onda počele prijetiti, nazivajući je "neprijateljem naroda" - epitet iz Staljinove ere. Članovi njezine porodice dobivali su i prikrivene prijetnje i uvrede od dalje rodbine.
"Očito je za nas postalo vrlo opasno ostati u Rusiji. Postojao je, naravno, izlaz: šutjeti, ali ja ne želim šutjeti", rekla je. "Stoga smo moj muž i ja donijeli ispravnu odluku da napustimo Rusiju. Općenito, ova odluka je bila više njegova. Ali spasila me."
Nakon mjesec dana u Kazahstanu, Podlesnih kaže da je porodica otputovala u Srbiju, za koju kaže da im je bolje odgovarala i bila pristupačnija. Kupili su kuću blizu mađarske granice; njeno dvoje djece počelo je učiti srpski.
Podlesnih kaže da nastavlja raditi kao učiteljica pomažući ukrajinskim i ruskim izbjeglicama i traži posao s punim radnim vremenom. Kaže da nastavlja plaćati porez u Rusiji. Muž joj je za sada nezaposlen.
"Nadam se da će svjetlo dana uskoro doći" u Rusiji, rekla je.
"Djeca mi pišu"
Baibekova i njezin 17-godišnji sin isprva su završili u izbjegličkom kampu u njemačkom gradu Sigmaringenu, kaže ona, čekajući da im se obradi zahtjev za azilom. Mnogi drugi u kampu su Ukrajinci, a ona kaže da se s njima sprijateljila.
Kasnije su premješteni u mali grad u centralnoj pokrajini Baden-Wuerttemberg, gdje ona uči njemački, a njen sin pohađa lokalnu srednju školu.
Kaže da joj bivši učenici redovno zovu i šalju mailove. Ponekad šalju propagandne videosnimke i predavanja koja su primorani da slušaju.
"Djeca mi pišu. Kažu: ’Imaš li pojma čime nam pune glavu?"
"Potrebna im je podrška i trudim se da im je pružim koliko mogu. Kažem da će se sve ovo završiti, da je najvažnije spasiti čovjeka u sebi", rekla je ona.
Za Olgu Lizunkovu, učiteljicu engleskog i njemačkog jezika u malom selu u centralnoj oblasti Nižni Novgorod, odluku da napusti i presjeli se u Kirgistan donijeli su djelimično njeni učenici. Kaže da su je prijavili školskim upravama u septembru nakon što je na času uz kritiku govorila o ratu.
Kažnjena je sa 30.000 rubalja (500 dolara u to vrijeme) zbog "diskreditacije" vojske, izrečena joj je opomena i suspendovana sa posla. Sljedećeg dana dala je otkaz.
"Postoji strah da se neće završiti" samo kaznom i upozorenjem, rekla je ona.
Zašto? "Zato što ne mogu da ćutim", kaže ona.
"I da sam sada u Rusiji, ipak bih nastavila da izražavam svoj stav protiv rata."
Kaže da su ona i njen suprug prodali stan za gotovinu i iznajmili auto i vozača da ih prevezu preko granice. Dodaje da su naišli na malo problema sa ruskim graničarima, uprkos porijeklu njenog supruga, koji je potencijalno bio u prioritetima za vojni poziv.
Mesec kasnije preselili su se u Kirgistan.
Sada studira kako bi stekla zvanični certifikat nastavnika engleskog kao stranog jezika. Njen suprug dodao je novu kvalifikaciju svojim radnim IT vještinama.
Ponekad joj, kaže, nedostaje kuća u kojoj je i odrasla kao dijete. Ona također ima poruku za one preostale u Rusiji koji također možda razmišljaju o bijegu.
"Ako želite da odete, a nemate finansijskih sredstava ili ste previše vezani za nešto ili nekoga, nemojte se uznemiravati, nemojte se tući", poručila je. “Prisilna emigracija je teška, i finansijski i moralno.
"Ako ne želite da odete, to je vaše pravo, ne biste trebali otići samo zbog vlade", rekla je.
"Čuo sam negdje ovaj izraz: zašto bih napustio svoj stan samo zato što – oprostite na izrazu – seru u njemu?"
