Nekada su gotovo sva seoska domaćinstva na sjeveru Crne Gore imala drveni tkački razboj, a danas su oni prava rijetkost. Šezdeset sedmogodišnja Ruža Miljanić iz sela Štedim nadomak Nikšića i danas ručno tka na drvenom razboju i čuva ovaj stari zanat od zaborava, a vuneni konac za svoj rad pravi sama - preslicom i družicom ...
Kuća Lazara i Ruže Miljanić u Nikšiću je jedna od rijetkih u kojoj se i danas ručno tka na drvenom razboju. Iako je u svim oblastima tehnologija izuzetno napredovala razboj se i danas svuda pravi isključivo od drveta, najčešće od kuvane bukovine objašnjava nam suprug Ruže Miljanić, Lazar koji je sam napravio razboj na kome su nastali zahvaljujući Ružinom umjeću kilometri ćilima i staza. Kako se vuna priprema za tkanje priča nam Ruža i ističe da tehniku tkanja nije teško naučiti:
„Oprana i očešljana vuna se prede, a potom priprema za farbanje. U vodu koja nije ključala doda se razmućena farba za tkaninu. Kada voda provri doda se predja, tj. vuneni konac i kuva oko četrdeset pet minuta. Miješa se da pređa ne bi zagorela. Kad to sve sredim i predju pripremim za tkanje konac, onda je osnujem i navijem na razboj i tkam“, objašnjava Ruža.
RSE: Da li se ovdje stavlja konac, kako se zove ovaj dio razboja?
Ruža Miljanić: Ovo je brdilo i brdo. Pa se ovdje uvrza, uvodi se nit u jedan, pa u drugi dok se nit uvede skroz u svaki. Između zubaca sve po jedna žica. Pa kad izvadim pređu - 'amo zauzlim, pa onda 'amo vežem, zategnem onda i opuštam kad tkam. Jednu nit podignem i onda pribupnem, pa onda promijenim nogu dolje na ovo i redom privijam dok teče.
Vještina ručnog tkanja u seoskim kućama je nekada bila vrlo razvijena, a danas je domaćica Ruža Miljanić jedna od rijetkih koja ovaj stari zanat ili vještinu čuva od zaborava. Naučila je da tka od majke još kao djevojka u Banjanima, selu u nikšićkoj Opštini.
„Da bi tkanina bila dovoljno čvrsta“, objašnjava nam Ruža "tkalja niti žice s vremena na vrijeme, ručno nabija pokretnim dijelom razboja koji se, obično, zove brdo ili brdilo“. Kakava će šara biti na ćilimu zavisi od tkaljine kreativnosti ili želje kupca, priča Ruža.
RSE: Na dvije niti se rade ćilimi, je li tako?
Ruža Miljanić: Nešto se tka u dvije niti, one obične prostirke. U četiri niti se tka ćilim, isto tako i stoličarke i prekrivači. Lakše je, boga mi, raditi u dvije niti nego u četiri.
RSE: Da li se od tkanja moglo zaraditi za život?
Ruža Miljanić: Jeste boga mi, ja sam radila ženama za pare i prodavala. Moglo se dosta zaraditi. Ja ne znam koliko sam ih prodala u Njemačkoj ...
Da bi se dobio jedan ćilim ili staza prosječne veličine potrebno je za razbojem provesti „deset dana“ kaže domaćica Ruža Miljanić koja je svoje tri kćerke naučila ovom zanatu.
„Ne stalno, naravno. Ne bih ja mogla sve i da imam vremena stalno sjedjeti i tkati. Nego nekad ujutru, nekad popodne ili uveče i tako. I kad jednu polu izatkam onda drugu, pa ih sašijem“, priča Ruža kako nastaje prekrivač.
Ona danas rijetko radi na razboju jer su je, kaže „pritisle godine i popustilo zdravlje“ ali plete i dalje i to od konca koji sama pripremi. „Prvo se stavi vuna na preslicu i ručno upreda nit“, objašnjava nam Ruža tehniku - kako se od vune dobija konac:
„Ovo je družica, a ovo preslica. Sa preslice se pređa pomalo izvlači prstima lijeve ruke, a istovremeno se uvija prstima. Desna ruka drži družicu i navija nit. I kad se sve ovo uprede sastavi se još jedna družica, smota se i preprede“, kaže Ruža i pokazuje gotov vuneni konac.
Ručno tkane vunene stvari su prilično skupe, a cijena je stvar dogovora- kaže Ruža čiji se ručno tkani ćilime, prostirke, staze i prekrivači nalaze u Francuskoj, Njemačkoj i zemljama biše Jugoslavije :
„Kad sam sa majkom tkala ćilime onda ovako po 32 gužbice smotam na prste i obje sjedemo, jedna pored druge, za razbojem i ukrašavamo ćilim. Tako se rade šare. Tu ima jako mnogo posla."
RSE: A kako se tka vuneni tepih?
Ruža Miljanić: Uh, ima tu puno posla. To se tka na odmak - drukčije nego ovo. Ona pređa se stavi na odmak i onda se prilupi onim brdilima. Danas to ne bih mogla raditi, mogu stoličarke i nešto tako manje.