Tilford: Izbacivanje Grčke iz eurozone ne rješava probleme

Simon Tilford, glavni ekonomista Centra za evropske reforme (objavljeno u International Herald Tribune-u), prevela Biljana Jovićević

Kako će eurozona riješiti problem Grčke odrediće hoće li preživjeti zajednička valuta, ali i kakva će biti budućnost Evropske unije kao cjeline. Ako izlaz Grčke iz eurozone bude pogrešno urađen, zaraza na druge članice, koje se bore za preživljavanje, mogla bi se prenijeti nekontrolisano i vodila bi neumoljivo kolapsu eura.

U svakom slučaju, ako grčki izlazak budu pratile velike institucionalne reforme, monetarna unija još uvjek može biti spašena. Grčki odlazak bi, u stvari, mogao biti pozitivan po eurozonu ako se oslobodi politički prostor potreban da njemačke vlasti prihvate takve reforme.

Neki političari vjeruju da bi izlazak Grčke mogao biti katarzičan - da će demonstrirati drugim ekonomijama eurozone, koje se bore za preživljavanje, rizike od neispunjavanja njihovih fiskalnih ciljeva radi ostvarivanja uslova za paket pomoći. Rizik od zaraze mogao bi biti limitiran ako vlade ne budu imale drugog izbora osim da se povinuju pravilima, što bi moglo obnoviti povjerenje investitora u održivosti njihovih javnih finansija. Prema ovom gledištu, izbacivanje Grčke bi zahtijevalo velike institucionalne reforme monetarne unije, kao što je udruživanje dugova ili panevropska zaštita banaka.

Postoji više problema u ovom načinu i liniji rezonovanja. Prvi je da to podrazumijeva da Grčka i ostale teško pogođene članice eurozone mogu ostvariti svoje fiskalne ciljeve samo ako se žestoko potrude oko toga. To je primjer pogrešnog razmišljanja koji je odgovoran zato što je kriza postala nekontrolisana.

Pretpostavka je da, ako Grci hoće da ostanu u zajedničkoj monetarnoj uniji, oni znaju šta trebaju učiniti: pojačati fiskalnu politiku koliko je god potrebno i primjeniti dogovorene ekonomske reforme. Grčka je, doduše, veoma loše vođena. Ova priča je još uvjek besmislena, zato što su mjere fiskalne discipline kojih su se Grci bili dužni pridržavati kontraproduktivne, privreda gurnuta u duboku krizu, a sve uzrokovalo dramatičan porast javnog duga.

Drugi problem je što takva analiza potcjenjuje rizik zaraze koju bi izazvao grčki izlazak iz eurozone. Grčka kriza je već ubrzanim koracima dovela do povećanja troškova pozajmljivanja i slabljenja ekonomija eurozone i uzrokovala nove gubitke zbog gubljenja povjerenja investitora u njihove banke.

Razlozi za to su očigledni: jednom kada postane jasno da članstvo u eurozoni nije vječno, rizik pozajmljivanja drugim članicama (i njihovim bankama) koje se suočavaju sa ekonomskom stagnacijom i nedostižnim fiskalnim ciljevima, naglo će porasti. Odlazak kapitala će se ubrzati, što će oslabiti banke i vlade čiji je zadatak da to spriječe.

Treći problem sa uvjerenjem da će odlazak Grčke nekako predstavljati iskustvo čišćenja, podrazumijava da će Grčka jednostavno biti gurnuta van i prepuštena svojoj sudbini kao tragičan primjer rizika od neispunjavanja zahtjeva iz paketa pomoći. Ali to nije ono što bi se dogodilo. Osim prihvatanja otpisivanja ogromnog druga, ostatak eurozone moraće da omogući Grčkoj odlazeću podršku u smislu podrške njihovim bankama i javnim finasijama. Alternativa bi bila socijalni i ekonomski kolaps.

Uvjeriti skeptike

Uz pomoć eurozone i Međunarodnog monetarnog fonda, Grčka bi se mogla oporaviti relativno brzo van eurozone, čineći mogućnost povlačenja atraktivnom i za druge zemlje koje se suočavaju sa depresijom i erozijom suvereniteta unutar valutne unije.

Najbolji način orgraničenja zaraze bio bi zadržati Grčku unutar eurozone. Ipak, političke prepreke da se nastavi članstvo Grčke u eurozoni gotovo su sigurno nepremostive. Istina je da Grčka za nevolje duguje i politikama koje su zahtijevale od nje i eurozona i MMF-a i Evropska centralna banka.

Ali korupcija grčkog političkog sistema razumljivo otežava ostalim članicama eurozone da postignu konsenzus sa Grcima ili da osjećaju povjerenje za nastavak dijeljenja zajedničke valute sa njima. Reforme potrebne da bi se spasio euro zahtijevaće visok stepen solidarnosti, nešto što će biti teško obezbijediti sa Grčkom u zajedničkoj valutnoj uniji.

Pitanje koje se postavlja je kako da izbacivanje Grčke bude kompatibilno sa spašavanjem jedinstvene valute.

Izostavljanje Grčke iz eurozone, jasno je, mora biti praćeno sa uspostavljanjem mnogo većeg fonda za pomoć u cilju jačanja zaštitnog zida oko ranjivih država članica.

Ali opasnost od zaraze uzrokovane grčkim odlaskom iz eurozone zahtijevaće mnogo više od toga: zahtijevaće tri velike reforme.

Prvo, jedan ugovor o zajedničkom preuzimanju određenog procenta javnog duga svake države članice. Dva, uvođenje sveevropske zaštite banaka, pod čiju će odgovornost potpadati i zaustvaljanja pada banaka pomjerajući ih iz nadleženosti vlada na eurozonu kao cjelinu. Treće, jedan sporazum kojim će se proširiti manadat Evropske centralne banke, otvarajući put da u potpunosti preuzme kontrolu nad dužnicima kao zajmodavac u krajnjoj nuždi.

Izlazak Grčke bi povećao, a ne smanjio izazove sa kojima se suočava jedinstvena valuta. Daleko od smanjenja potrebnih temeljnih reformi, Grčki odlazak bi povećao potrebu za njima.

Ako monetrana unija želi da izbjegne zarazu, potrebno je da prati gubitke većine kontroverznih članica i to mjerama kojima se ključne države članica uporno protive.

Vjerovatnoća da se to dogodi u velikoj mjeri se svodi na ono što se događa u Njemačkoj. Hoće li njemačke vlasti ukalkulisati da su temeljne reforme u Njemačkoj ekonomski i politički interes? I, ako je tako, hoće li biti u mogućnosti uvjeriti skeptičnu državu da je to tako?