Kosovo ima namjeru vratiti 15 objekata svojih firmi koji se nalaze u BiH. Istovremeno, Bosna i Hercegovina je imovinu u zemljama bivše Jugoslavije, ili prodala u bescjenje, ili do nje nije uspjela doći jer dobrim dijelom i ne zna šta sve ima na raspolaganju.
Stoga se postavlja pitanje - Kako će onda znati gdje je i ko raspolaže imovinom kompanija s Kosova, stav je ekonomskih stručnjaka.
Nadležne institucije u BiH uglavnom se suzdržavaju od bilo kakvih komentara vezanih za ovo pitanje, a pogotovo oko toga gdje su i šta je bilo s tim objektima danas. Priča se vraća na sukcesiju imovine bivše Jugoslavije.
„Shodno tome, Kosovo i Srbija, kao zemlja nasljednica koja je zajedno sa BiH potpisivala Ugovor 2001. godine, trebaju da raščiste svoje odnose, svojim Ugovorom o sukcesiji i da se onda vidi šta kome zapravo pripada i po kom osnovu može da potražuje. Ono što je nepobitno jeste da je privatna svojina neotuđiva. Ako firma iz zemlja A posjeduje imovinu u nekoj drugoj zemlji, onda se imovina te firme, u toj zemlji, smatra imovinom firme kojoj se ta imovina mora vratiti“, kaže profesor na sarajevskom ekonomskom fakultetu i nekadašnji član tima BiH u vrijeme potpisivanja Sporazuma o sukcesiji 2001. godine, Vjekoslav Domljan.
Ukoliko je u međuvremenu ta imovina prodata ili je data na korištenje od strane Srbije ili BiH, to će dodatno zakomplikovati situaciju, kaže Domljan.
„Ako je u međuvremenu imovina bila u pravnom prometu, onda se pojavljuju problemi vezano za to: kako je bila, ko ju je stavio, zašto je stavio itd.. I na kraju se može postaviti pitanje prava ove firme koja opravdano traži svoju imovinu. I onda će se naravno morati povući konsekvence za one koji su neovlašteno imovinu puštali u promet, ili, ako se zbog interesa spašavanja imovine nešto radilo sa tom imovinom. U tom slučaju mora da se prizna onoliko koliko je uloženo i da se to pošteno raščisti u ekonomskom smislu“, ocjenjuje Domljan.
BiH nije u stanju da riješi ni vlastite imovinske odnose, kada su u pitanju njene firme, pa se tako dešava da se imovina velikih privrednih subjekata, poput recimo Šipada, suočava s problemima prodaje na teritoriji Srbije.
Također jedan od problema jeste i taj što je procesom privatizacije u BiH u pasivni podbilans stavljena imovina koje se nalazi na teritoriju druge zemlje, pa se u privatizaciji nije mogla kupiti, već je njen vlasnik država, koja se, opet nije pobrinula u dovoljnoj mjeri da spasi i vrati ono što je njeno, kaže rektor univerziteta Aperion u Travniku i nekadašnji ministar finansija Federacije BiH, Nikola Grabovac, te napominje kako bi na primjeru Kosova, BiH mogla učiti.
„BiH, odnosno Federalno ministarstvo, može doći, i trebalo je već doći, do potpuno svih podataka koja imovina je u bilo kojoj republici, općini, u gradu, ili bilo gdje u bivšoj Jugoslaviji. Isti taj proces radi Kosovo, koje de facto na neki način u zadnjih par godina proglašava svoju autonomnost. A mi, kojima je prošlo od rata 16 godina, to ne radimo ili se radi parcijalno. Očito je da je neophodna veća aktivnost na povratu vlastite imovine“, zaključuje Grabovac.
Stoga se postavlja pitanje - Kako će onda znati gdje je i ko raspolaže imovinom kompanija s Kosova, stav je ekonomskih stručnjaka.
Nadležne institucije u BiH uglavnom se suzdržavaju od bilo kakvih komentara vezanih za ovo pitanje, a pogotovo oko toga gdje su i šta je bilo s tim objektima danas. Priča se vraća na sukcesiju imovine bivše Jugoslavije.
„Shodno tome, Kosovo i Srbija, kao zemlja nasljednica koja je zajedno sa BiH potpisivala Ugovor 2001. godine, trebaju da raščiste svoje odnose, svojim Ugovorom o sukcesiji i da se onda vidi šta kome zapravo pripada i po kom osnovu može da potražuje. Ono što je nepobitno jeste da je privatna svojina neotuđiva. Ako firma iz zemlja A posjeduje imovinu u nekoj drugoj zemlji, onda se imovina te firme, u toj zemlji, smatra imovinom firme kojoj se ta imovina mora vratiti“, kaže profesor na sarajevskom ekonomskom fakultetu i nekadašnji član tima BiH u vrijeme potpisivanja Sporazuma o sukcesiji 2001. godine, Vjekoslav Domljan.
Ukoliko je u međuvremenu ta imovina prodata ili je data na korištenje od strane Srbije ili BiH, to će dodatno zakomplikovati situaciju, kaže Domljan.
„Ako je u međuvremenu imovina bila u pravnom prometu, onda se pojavljuju problemi vezano za to: kako je bila, ko ju je stavio, zašto je stavio itd.. I na kraju se može postaviti pitanje prava ove firme koja opravdano traži svoju imovinu. I onda će se naravno morati povući konsekvence za one koji su neovlašteno imovinu puštali u promet, ili, ako se zbog interesa spašavanja imovine nešto radilo sa tom imovinom. U tom slučaju mora da se prizna onoliko koliko je uloženo i da se to pošteno raščisti u ekonomskom smislu“, ocjenjuje Domljan.
BiH nije u stanju da riješi ni vlastite imovinske odnose, kada su u pitanju njene firme, pa se tako dešava da se imovina velikih privrednih subjekata, poput recimo Šipada, suočava s problemima prodaje na teritoriji Srbije.
Također jedan od problema jeste i taj što je procesom privatizacije u BiH u pasivni podbilans stavljena imovina koje se nalazi na teritoriju druge zemlje, pa se u privatizaciji nije mogla kupiti, već je njen vlasnik država, koja se, opet nije pobrinula u dovoljnoj mjeri da spasi i vrati ono što je njeno, kaže rektor univerziteta Aperion u Travniku i nekadašnji ministar finansija Federacije BiH, Nikola Grabovac, te napominje kako bi na primjeru Kosova, BiH mogla učiti.
„BiH, odnosno Federalno ministarstvo, može doći, i trebalo je već doći, do potpuno svih podataka koja imovina je u bilo kojoj republici, općini, u gradu, ili bilo gdje u bivšoj Jugoslaviji. Isti taj proces radi Kosovo, koje de facto na neki način u zadnjih par godina proglašava svoju autonomnost. A mi, kojima je prošlo od rata 16 godina, to ne radimo ili se radi parcijalno. Očito je da je neophodna veća aktivnost na povratu vlastite imovine“, zaključuje Grabovac.